Puč Vokić - Lorković

T34 · Gost

Nešto kratko o ovom tzv. puču, danas naveliko prepričavanom djeci u školama kao omiljena "what if" anegdota novije hrvatske povijesti...
Sve napisano je čista faktografija o kojoj svatko ima pravo naravno iznijeti svoje mišljenje...

Nakon tri godine ratovanja i razaranja plamen Drugog svjetskog rata počeo se uništavajući približavati granicama nacističke Njemačke, države iz koje je krenuo na svoj rušilački pohod…
Niz bitaka na Istočnom bojištu, poput Staljingrada, Kurska i uništenja grupe armija «Centar» u Bjelorusiji, te tzv. druge bitke kod El Alameina i konačno operacije «Overlord», savezničkog iskrcavanja u Normandiji na zapadu dalo je mnogima do znanja u taborima sila Osovine da je konačan gubitak rata samo pitanje vremena.
Poglavnik tzv. «NDH» Ante Pavelić spadao je u red najodanijih sljedbenika Adolfa Hitlera, vezavši svoju osobnu sudbinu ali i sudbinu «države» kojoj je makar nominalno bio vrhovnikom uz Njemačku, slijedeći je slijepo u potpuni poraz.
Činjenica je da je NDH stvorena voljom i uz blagoslov nacističkog vođe; poput ostalih kvislinških tvorevina njena funkcija bila je osigurati mirnu pozadinu i stabilnost nacističkom ratnom stroju, njeno postojanje osiguravale su, u doslovnom smislu njemačke trupe stacionirane na njezinom teritoriju.
Ante Pavelić kao političar nije se odlikovao nekim osobitim kvalitetama.
Njegov diktatorski stil vladanja i oslanjanje na golu silu, okruženost ulizicama lišili su ga sposobnosti prihvaćanja drukčijih ideja i stavova a okrutnost i nepokazivanje milosti prema protivnicima zatvorili su mu vrata eventualnih pregovora.
Politička situacija nije mu ostavljala mnogo izbora nego da ustraje do kraja.
Ipak, u vrhu ustaškog pokreta bilo je i drukčijih mišljenja, ljudi koji su realnije procijenili zbilju i uvidjeli da je jedini način da se spasi ikakav oblik državnosti NDH njen izlazak iz tabora sila Osovine i pristupanje Saveznicima; s druge pak strane bilo je jasno da takva opcija isključuje Pavelića i njemu najuži krug ustaša.
Istini na volju sam Pavelić nije bio odlučno protiv stupanja NDH Saveznicima, što se ne može reći za većinu iz njemu bliskih vladajućih krugova.
Koliko je realna bila takva opcija ako se već tada znalo da će saveznici zahtijevati bezuvjetnu kapitulaciju svojih protivnika, vratiti državni poredak kakav je postojao prije njemačke okupacije, dakle, s obzirom na rastuću snagu NOB-a i KPJ moglo se samo raspravljati o budućem uređenju nove Jugoslavije.
Inicijator ove ideje bio je Mladen Lorković, tadašnji ministar vanjskih poslova a pridružio mu se Ante Vokić, ministar oružanih snaga, koji je na sastanku domobranskih generala u Sarajevu u srpnju 1944. godine prvi javno iznio njihove teze.
Imali su podršku u prvacima HSS-a, kojima su nudili preuzimanje vlasti u novoj NDH lišenoj Pavelića, ali ne i umjerenijih ustaša u suradnji sa kojima bi formirali vladu.
«Pučiste» je podržavao i šef Abwehra u NDH, general Glaise Von Horstenau, nesklon Paveliću i otprije uvjeren u Hitlerov poraz.
Vokić, kao osnivač «Crne legije» i Lorković kao ministar vanjskih poslova nesumnjivo su u očima saveznika bili dovoljno kompromitirani da bi mogli biti ikakvi «spasitelji» NDH, a tri glavne sile antifašističke koalicije jasno su dale do znanja kako Jugoslaviju smatraju ratnom žrtvom i nasilno razbijenom državom - mjestu pregovorima može biti samo oko njena poslijeratna političkog uređenja.
Zavjerenici su pak prevelike i nerealne nade gajili u geopolitički položaj NDH te rascjep u antihitlerovskoj koaliciji između SSSR-a s jedne i zapadnih demokracija s druge strane.
U proljeće 1944. godine Vokić i Lorković uspjeli su skupiti određeni broj pristaša u svim strukturama vlasti NDH, što naravno nije promaklo Nijemcima.
Redovito su o svojim aktivnostima, poput pregovora prvaka HSS-a sa predstavnicima KPH izvještavali i samog Pavelića.
Otprilike do kolovoza 1944. godine «projekt» je bio osmišljen i pojednostavljeno prikazano sadržavao je ove glavne točke: a) ukoliko bude potrebno smjenu Ante Pavelića i njemu odanog najužeg ustaškog kruga, b) uspostavu nove vlade sastavljene od članova HSS-a i «umjerenije» ustaške struje, c) razoružavanje njemačke vojske stacionirane na teritoriju NDH, d) poziv zapadnim saveznicima za pomoć te iskrcavanje na jadranskoj obali.
Nijemci su očito upoznati s cijelom pričom, pritisnuli Pavelića i na dramatičnoj sjednici 30. kolovoza u 21 sat na Tuškancu, pored naoružanih stražara, poglavnik smjenjuje svoje ministre, optužujući ih za izdaju, tajne pregovore sa zapadnim saveznicima i pripremanje njihove invazije na tlo NDH.
Devet dana prije sjednice na kojoj će biti lišeni svih dužnosti i časti, obojica su od strane Pavelića njemačkom ambasadoru Kascheu prikazani kao izdajice a Pavelić je od svega oprao ruke a svoja saznanja o pregovorima opravdao je željom da vidi «koliko daleko će gospoda otići».
Poglavnik ih zadržava kratko nakon sjednice i ubrzo upućuje u kućni pritvor pod stalnom paskom agenata. Po nekim izvorima uhapšeni su nedugo zatim i upućeni u Lepoglavu gdje su ubijeni u travnju 1945. godine , najvjerojatnije u noći između 24-og i 25-og.
Pozatvarani su i brojni HSS-ovci, poput Farolfija, Tomašića, Torbara, Pernara i mnogih drugih a sam Maček iako spominjan kao premijer nove vlade nije diran, vjerojatno iz razloga jer je cijelo vrijeme bio pod smotrom tajne policije.
General Glaise Von Horstenau smijenjen je i vraćen u Njemačku gdje će mu Hitler uručiti odlikovanje Viteškog križa za zasluge u njegovoj funkciji predstavnika njemačke vojske u NDH.
Ante Pavelić odletjeti će 18. rujna 1944. godine po četvrti i posljednji put Hitleru u Rastenburg u Istočnoj Pruskoj da bi mu iskazao svoju lojalnost i odanost do kraja.
Unutarnji pregovori HSS-a, umjerenih frakcija KPH-a i dijelova režima NDH nepovratno su propali a time i ionako krhka mogućnost uspostave demokratske, parlamentarne i pluralističke poslijeratne Hrvatske.
Pavelić snosi najveći dio krivnje jer je sam poubijao ili pozatvarao vlastite ljude spremne na pregovore, a NOB i KPH / KPJ su 1944. godine toliko ojačali, s Crvenom Armijom na istočnim granicama Jugoslavije da su sebi priskrbili položaj apsolutnog pobjednika i pravo na uspostavu vlasti po svojim zamislima.

Bero · Upisano: Čet Svi 28, 2009 11:46 pm Naslov poruke:

Zanimljiva tema. Vrlo jasno i detaljno si iznio činjenice.
Moje mišljenje je da ukoliko je i bilo nekih pregovora između NDH pučista i KPH, to sigurno ne bi prošlo kod KPJ, koji je bio prepun neprihvatljivosti prema svemu državotvorno hrvatskom. Tito sigurno ne bi dozvolio ili žrtvovao raskol unutar KPJ zbog pridobivanja novih saveznika (pučista), koji su još uvijek u to vrijeme bili antikomunističkih uvjerenja. Ukoliko bi i došlo do ozbiljnijih pregovora, siguran sam da bi pregovarači ili simpatizeri te ideje unutar KPH nakon nekog vremena prošli kao izdajice komunističke ideologije i bili streljani. Nakon prelaska velikog broja četnika u partizane, koji je se desio 1944, NOV i KPJ je bila jednostavno nepomirljiva s idejom prihvaćanja ustaša u svoje redove.
E sad da je i kojim čudom došlo do nekakvog ostvarenja prelaska NDH na savezničku stranu, uz koje bi to bilo ustupke? Što bi rekao Staljin na tu ideju? U kojim granicama bi bila ta nova Hrvatska? I jedan veliki What If. Što bi bilo s Dalmacijom?

Dario · Upisano: Pet Svi 29, 2009 1:21 am Naslov poruke:

Ma. Mi Hrvati si ponekad dajemo preveliku važnost. I nakon WW1 smo se uvlačili Antanti da nam daju državu i na sve moguće načine dokazivali kako je to i u njihovom interesu pa su nas raskomadali. Niti smo bili ikakva sila, niti smo bili na njihovoj strani. WW2 je ista priča. Em smo bili uz švabe (htjeli, ne-htjeli), em sila nikakva, a na području Juge partizani koji su itekako bili od pomoći saveznicima. I opet se mi pokušali čupat iz vlastite kakice. U oba slučaja isto - saveznici nas prepuste balkanskoj braći (jer smo za njih ionako svi isti), a mi iz Kraljevine u Jugu.

Čast pojedincima koji su pokušali spasit stvar u to vrijeme, al mijenjanje strana kad shvatiš da tvoja gubi baš i nema neki kredibilitet u očima svijeta...
_________________
http://mkgrunf.blog.hr/

http://mkgrunf.com/

werewolf · Upisano: Pet Svi 29, 2009 4:39 am Naslov poruke:

T34 · Gost

Hrvatski narod zaista nije mnogo mogao birati nikad - moje osobno mišljenje o neprekinutoj hrvatskoj državnosti od 1102. godine i personalne unije sa Ugarima pa od sporazuma u Cetinju 1527. godine i dolaska kuće Habsburg je čista romantičarska glupost.
Kako se htjelo Mađarima i Austrijancima, tako se plesalo Hrvatima. Istina, postojao je ban i Sabor, ali realno, bili su "samostalni" koliko su im Pešta i Beč to dozvoljavali.
I onda dolazimo do famozne 1918. godine; bez obzira na ideju jugoslavenstva, koja možda i nije bila loša sama po sebi da je vladajući krugovi kraljevine Srbije nisu od početka izgleda shvaćali drugačije.
Pašić i Karađorđevići smatrali su da silom oružja imaju pravo na zapadne teritorije i odbijali su po sebe "ponižavajuću" ulogu ravnopravnog faktora pri ujedinjenju. Postoji još jedna bitna stvar. Država SHS (dakle oni dijelovi bivše "KuK" monarhije sa južnoslavenkim narodima) nije imala ama baš nikakve oružane sile kojom bi spriječila teritorijalne apetite Italije kojoj su "Londonskim ugovorom" iz 1915. godine obećani veliki dijelovi naše obale, otoci i Istra. Smatralo se da će Srbi oružjem ako treba štititi interese svoje "zapadne braće"...Što se dogodilo dalje znate svi, ali poanta svega je što se Hrvatske tiče, da smo ostali na margini i dalje, u novoj državi koja je po Hrvatsku bila politički tek marginalno bolje rješenje od propale monarhije, a u nekim aspektima još i gora!
Talijanski su fašisti iz svojih interesa podržavali i financirali ustaški pokret 30-ih, dok je s druge strane jačala KPJ, što je inače bio trend svugdje u svijetu...Onda je došao Drugi svjetski rat, i nestalo je Kraljevine Jugoslavije za koju se nitko izgleda nije ni htio boriti - Srbi su smatrali ionako da su dobili premalo s obzirom na prolivenu krv u Prvom svj. ratu, bijesni zbog stvaranja Banovine Hrvatske 1940. godine, a što se tiče hrvatskih komunista oni su raspad Jugoslavije vidjeli kao priliku da osvoje vlast. Ustaše na čelu sa Pavelićem također su htjeli i dobili vlast, u državi koja nije bila ni nezavisna, a još manje hrvatska, jer je toliko toga moralo biti prepušteno Talijanima i Mađarima.

Igor_A. · Upisano: Pet Svi 29, 2009 2:47 pm Naslov poruke:

T34 · Gost

Cetingrad, Cetin, Cetinj, Very Happy

Naravno da nisam mislio na Cetinje.

Italija je uvijek imala osjetljiv položaj, što proizlazi ne samo iz njenog geografskog položaja već vjerojatno iz tradicije i ostavštine Rima koji je zapravo temelj europskog pravnog (s izuzetkom Engleske) sustava i mnogo čega drugog. Zanimljivo je da su od pradavnih vremena različite država na području Italije svojatale istočnu obalu Jadrana, ali da su Istru uvijek direktno uključivali u svoj državnopravni poredak, dakle anektirale, dok je Dalmacija imala status, ajmo to laički nazvati kolonijom...
Poslije Drugog svjetskog rata nije se smjelo riskirati s Italijom zbog blizine komunizma i krize oko Trsta, a uostalom zna se da su jedne poslijeratne talijanske izbore lažirale američke tajne službe kako pobjeda ne bi pripala KPI .