Pitanje ropstva u Američkom građanskom ratu

T34 · Gost

Evo, zbog preglednosti a i zanimanja pojdinih članova; moj osvrt u zasebnom topicu...

Ironično, Američki građanski rat nije izbio kao rat za uništenje institucije južnjačkoga ropstva te je dugo trebalo da poprimi karakter po kojemu se danas pamti. Prosječan vojnik Unije nije mnogo mario za robove jednom kada je rat započeo; izrazito abolicionistički duh posjedovale su određene pukovnije s američkog Srednjeg Zapada, iz Nove Engleske te posebno one jedinice sastavljene od europskih useljenika, u prvom redu Nijemaca od kojih su mnogi tek nedavno pristigli u novu domovinu. Nasuprot njima, pukovnije iz graničnih država, odnosno onih koje su pristale uz Uniju ali gajile simpatije prema Konfederaciji, na ropstvo su gledale uglavnom kao na prirodnu stvar i nisu nipošto gajile negativan odnos prema njemu. U nekima od tih jedinica gotovo je došlo do pobune kada je Abraham Lincoln objavio Proklamaciju o emancipaciji. Razlozi koji su doveli do obrata u stavu prema postojanju robovlasništva bili su dvojaki: političko-ekonomski i vojni.
Prije svega, Abraham Lincoln je morao voditi računa o sentimentu već spomenutih graničnih država čiji bi pristanak uz Konfederaciju bitno, ako ne i odlučujuće, oslabio Uniju. Maryland, Kentucky, Missouri i Delaware bile države koje su gajile simpatije prema Jugu, ali su ostale u Uniji. Njima se pridružila novoformirana država Zapadna Virginija, zapadni dio Virginije u kojem je prevladao sjevernjački sentiment, potpomognut ranim pobjedama Sjevera u tome području. Vrlo se brzo pokazalo kako će Sjever trebati iskoristiti svaku moguću prednost u odnosu na protivnika kojemu su robovi igrali vitalnu ulogu u ratovanju, radeći kao radna snaga na poljima, industriji i pri fortifikacijskim radovima, omogućavajući tako većem postotku slobodnih bijelaca odlazak na front,. Na samoj bojišnici katkad su se u početku sukoba događale apsurdne situacije; južnjački bi časnik pod zastavom primirja tražio zaštitu svoga privatnog vlasništva, odnosno povrat robova po slovu predratnoga Zakona o odbjeglim robovima, pri čemu se znalo dogoditi da se njegovu zahtjevu udovoljilo. Rat je s vremenom poprimio svoj destruktivni, totalni karakter pri čemu je postalo očito da je najvrjednije privatno vlasništvo Juga bio upravo crni rob.
Robovi stoga nikako nisu mogli ostati po strani; morali su odabrati stranu, a svoj su izbor očigledno donijeli još prije proglašenja Emancipacije. Stotine tisuće robova pobjeglo je na teritorij pod kontrolom Sjevera ili dočekalo oslobođenje u krajevima koje je napustila vojska Juga. General Unije B. F. Butler skovao je izraz Contrabands of war za prebjegle robove kojima su federalne vlasti organizirale smještaj, liječničku skrb pa čak i osnivale škole. Iz prijezira prema odbjeglim robovima vojnici su odbili služiti kao stražari u novim kampovima kojima su harale bolesti usred očajnih sanitarnih uvjeta, hrane i prenatrpanosti; iz potrebe da se uvede i očuva red rodila se ideja o naoružavanju crnaca. Na Sjeveru i Jugu su i prije rata živjeli slobodni crnci, u zanemarivu postotku ukupnoga stanovništva, mada gotovo nigdje nisu imali puna građanska prava, nisu mogli svjedočiti protiv bijelaca niti biti članovi porote, te su u svega par država Sjevera imali pravo glasa. Kongres Konfederacije obustavio je uvoz novih afričkih robova, ali unutrašnje tržište robova bilo je vrlo propulzivno sve do samoga kraja rata. Robovski je rad postao važniji no ikada, ali toga su postali svjesni i sami robovi koji su u ovom periodu ipak uspjeli postići olakšanje radnih uvjeta i druge sitne privilegije za svoj bijedni položaj. Na većini je plantaža robovska disciplina drastično opala jer je dobar dio muških članova obitelji plantažera služio na fronti pa su žene i maloljetna djeca preuzimali neugodnu i potencijalno opasnu ulogu nadglednika. Svjesni besmislenosti podizanja ustanka protiv bijelih gospodara podržanih oružanom silom, robovi su uništavali usjeve, lomili alat i općenito ulagali mnogo manje napora u radu na plantažama i industriji, gdje su protiv sebe imali i tanak sloj kvalificiranih bijelih radnika kojima su bili konkurencija.
Nakon niza poraza i udaraca, Antietam je bio bitka koju je Lincoln čekao da proglasi svoju Proklamaciju o emancipaciji; velika strateška pobjeda Sjevera dala mu je pogodan trenutak da objavi vjerojatno najznačajniji dokument ikad potpisan od strane američkog predsjednika. U prvom dijelu Proklamacije objavljenom 22. rujna 1862.godine oslobađaju se robovi u svim državama Konfederacije ali ne i u robovlasničkim graničnim državama Unije, kao i u dijelovima Konfederacije koje je bila zaposjela sjevernjačka vojska. Preliminarna Proklamacija pozivala je države Juga da se vrate u Uniju i zadrže svoj robovlasnički status, te garantirala isplatu odštete bivšim robovlasnicima, sve u nadi da će se pojedine države vratiti u Uniju. Ovaj je apel, kako je bilo i za očekivati, ostao bez odgovora. Drugi je dio bio objavljen 1. siječnja 1863. godine i precizirao je na koje se države Proklamacija odnosila – na sve države Juga koje su se u tom trenutku nalazile izvan jurisdikcije Washingtona. Lincoln se tu odrekao nekih prilično blagih odredbi prve Proklamacije te je po prvi put službeno spomenuo mogućnost formiranja crnih postrojbi. Sam je dokument bio pragmatične naravi i u datim okolnostima dvojbene vrijednosti, a na njegovu je konačnu formu utjecala Lincolnova svijest o njegovoj neustavnosti, pa se uslijed toga liberalno poslužio svojim izvanrednim predsjedničkim ovlastima. Pojednostavljeno rečeno, Lincoln je oslobodio robove pod vlašću Konfederacije, a vlastite je ostavio u okovima, garantiravši slobodu samo prebjezima s Juga. Međutim, neosporno je ustanovljen put na čijem je kraju nedvojbeno čekala sloboda i uništenje ropstva. Ratnim je ciljevima Unije tako dana moralna dimenzija dok je politički, kako na unutarnjem, tako i na međunarodnom planu, objavljivanje Proklamacije o emancipaciji zaista bio odlučujući trenutak Građanskog rata. Lincolnov je ugled silno narastao i riješio ga briga oko jedinstva u vlastitim republikanskim redovima, mada su antiratni demokrati i dalje bili prilično glasni.
Pravi je efekt postignut na vanjskom političkom planu. Objavivši svijetu da se bori za slobodu i uništenje ropstva, Lincolnova je administracija zapečatila mogućnost francuskog i britanskog priznanja Juga, budući je bila riječ o državama koje su odavno zakonski ukinule trgovinu robljem i robovlasništvo. S druge su strane istaknuti slobodni crnci Sjevera poput karizmatičnoga Frederica Douglasa od samoga početka sukoba vidjeli priliku da bivši rob uzme oružje u ruke i tako pod zastavom Unije izbori svoju slobodu i svoja građanska prava. Naravno, svakome je bilo jasno da formiranje crnih postrojbi nije i ne može biti isključivo pitanje vojne nužnosti; jednom kada rob postane vojnik, nema toga zakona koji mu smije kada topovi utihnu onemogućiti da postane punopravan građanin Unije za koju se borio. Negodovanje bijelih vojnika ubrzo je splasnulo kada se pokazalo da osnivanje crnih postrojbi pruža mogućnost napredovanja u časničke činove mnogima kojima je to bilo nemoguće u matičnim regimentama. Također, masovni priljev slobodnih crnaca i bivših robova u vojsku značio je rasterećenje veteranima koji su zbog nepravednog i neučinkovitog sistema novačenja na kraju iznijeli najveći teret rata. Crni su vojnici oslobodili bijele teškog fizičkog rada pri transportu ili fortifikacijskim radovima, a odigrali su važnu ulogu i u samoj borbi, pri čemu su se pojedine obojene pukovnije istaknule velikom hrabrošću i požrtvovnošću. U mnogim bitkama puške i topovi Južnjaka namjerno su ciljali crne vojnike; njihov postotak gubitaka gotovo uvijek bio je proporcionalno mnogo viši u odnosu na njihove kolege iz bjelačkih regimenti. Zarobljeni crni vojnik i njegov nadređeni bijeli časnik nisu se mogli nadati dobromu, što je praksa pokazala nebrojeno puta; obojene su pukovnije za svoj bojni poklič uzimale brojna mjesta pokolja i nečovječnog ponašanja Južnjaka prema zarobljenim crncima u plavom. Svoj su bijes i želju za osvetom pretakali u žestinu borbe i juriša na neprijateljske položaje; ne mareći mnogo za vlastite gubitke, svojim protivnicima nisu pružali mnogo izbora osim borbe na život i smrt. Pokazivanje „crne zastave“ usred surovosti samoga rata u ovom je slučaju bila osobito česta praksa. Boreći se s neprijateljem, obojeni su vojnici vodili su još jednu bitku koja će trajati mnogo duže od rata koji ju je inicirao, bitku za ravnopravnost i dostojanstvo unutar redova vlastite vojske i domovine. Na velikoj pobjedničkoj paradi u Washingtonu, upriličenoj nakon primirja u čast armijama Unije, nije bilo crnačkih postrojbi, mada je oko 180 000 crnih vojnika svrstanih u 166 pukovnija nosilo oružje i ukupno značajno doprinijelo pobjedi Sjevera. Povijesnom ironijom, pred vlastiti kraj konfederacijski će Kongres zakonski inicirati proces naoružavanja vlastitih robova, u očajničkom pokušaju nadoknađivanja gubitaka.
Ideja o naoružavanju robova nije bila novost; još početkom 1864. godine iznio ju je smjeli konfederacijski general irskoga podrijetla Patrick R. Cleburne, no njegov je zahtjev tada odbačen kao skandalozan. Kraj neprijateljstava onemogućio je takav slijed događanja, no ideja naoružavanja vlastitih robova potvrđuje tezu u koju su dugo odbijali povjerovati na Jugu i koja je tako strasno branjena politikom i oružjem – institucija robovlasništva odavno je bila osuđena na propast i nikakva je sila nije mogla održati u životu, baš kao ni Konfederaciju koja ju je štitila, a na kraju s tim njom i nestala u ropotarnici povijesti. Put utrt Proklamacijom završio je usvajanjem Trinaestoga amandmana u Kongresu, siječnja 1865. godine, te njegovim ratificiranjem u prosincu iste godine. Zabranivši i zakonski sankcioniravši sve oblike prisilnoga služenja i rada slobodnih pojedinaca drugim pojedincima, ovaj dodatak Ustavu Sjedinjenih Država garantirao je tekovine Građanskoga rata te odbacio mogućnost odbacivanja istih od strane pojedinih južnih država i njihovih lokalnih zakonodavstava. Kao takav predstavlja jedan od najznačajnijih pravnih akata u povijesti američkoga zakonodavstva – nezaobilazan prvi korak u nastojanjima da riječ „sloboda“ zaista postane smislen pojam i osnova za život svih američkih građana.

daneel · Upisano: Pet Sij 16, 2009 1:16 am Naslov poruke:

Ovo je isto zanimljivo za pogledat, a vezano je uz ovu temu:
http://www.imdb.com/title/tt0389828/