Vojske, oružje i strategija Američkog građanskog rata!

T34 · Gost

Pretenciozan naslov a tekst ništa posebno, nadam se da će ponekog zaintrigirati...Može se razviti lijepa rasprava...

Vojske Sjevera i Juga odisale su posebnošću svoje mlade zemlje, iz čije su relativno male profesionalne vojske i nastale. Korpus od 3 000 profesionalnih časnika bio je definitivno premalen da bi se uspješno uhvatio u koštac s milijunskim brojem novaka pa se kroz čitav rat osjećao na objema stranama kroničan nedostatak školovanih časnika. Ogromna većina istih bila je stasala na West Pointu pa se često događalo da suprotstavljeni zapovjednici vrlo dobro poznaju svoje protivnike, što je u datim okolnostima utjecalo na njihove odluke i prosudbe. Nasuprot profesionalnim časnicima postojao je čitav niz politički promoviranih časnika, koji su svoju popularnost među unovačenim glasačkim tijelom i političke veze iskoristili za svoja promaknuća; nepotrebno je naglašavati kako je s višim nivoom njihove zapovjedne kontrole više do izražaja dolazila njihova nesposobnost. Običan vojnik, bio dobrovoljac ili unovačen, nije se zanosio napoleonskim kompleksom većine svojih nadređenih viših časnika; on sam uglavnom je potjecao iz onog sirovog, izdržljivog soja ljudi odraslog na granici i ruralnim područjima, s pozitivnim odnosom prema borbi i sukobu, uz relativno poznavanje vatrenog oružja i (posebno u slučaju Juga) vještine jahanja. Jak individualizam nije pogodovao vojnoj disciplini i bezličnoj uniformnosti vojničkog života. U ranoj fazi rata nije bilo neuobičajeno da se privatne razmirice s nadređenima rješavaju tučnjavom ili izazivanjem na dvoboj, no kako se zaoštravao sam rat, disciplina i prijeka potreba za istom su porasli. Pukovnije Sjevera i Juga ipak nisu nikad odisale onom krutom, bespogovornom poslušnošću svojstvenom europskim vojskama. Načelnik pruskog generalštaba, slavni Helmuth Von Moeltke, izjavio je kako nema posebnog razloga proučavati Američki građanski rat, jer je isti "rat rulje", što nipošto nije bilo točno. Vojnici Unije i Konfederacije bili su prisni sa svojim časnicima od kojih su zahtijevali da ih vode primjerom osobne hrabrosti. U svojim kampovima družili su se neformalno ali na marševima discipline i reda nije nedostajalo, dok je najčvršća bila upravo u bitkama.
Vojnik Građanskog rata imao je nesreću da se bori u vremenu u kom je strahovito narasla vatrena moć oružja kojim se služio, a nivo medicinske skrbi i zaštite ostao je isti kao i desetljećima prije. Glavno oružje pješaka postala je puška žlijebljene cijevi; iako se i dalje djelomično punila jednim nabojem na prednjem dijelu, njen domet i vatrena moć učinile su dotadašnje taktike pješačkih juriša nepovratno zastarjelima. Nažalost, zapovjednici nisu htjeli prihvatiti promjene oslanjajući se na tradiciju svog vojničkog školovanja i iskustva rata s Meksikom, a zaboravljajući da muškete glatke cijevi kojima se tada služilo nisu imale učinkovit domet veći od nekoliko desetaka metara, te je masa pješaštva pravilno usmjerena na pretpostavljene slabe točke u protivničkoj liniji morala ostvariti odlučni proboj nakon kojeg bi obično dolazilo do raspada protivničke linije i pobjede u bitci. Glavno ofenzivno oružje kojim se dotad rješavao sukob bio je bajunet. Međutim, domet modernog pješačkog oružja dosezao je i do nekoliko stotina metara, što je predstavljalo činjenicu koja je radikalno promijenila stvarnost na bojišnici. Samo je jedan od osam velikih juriša u ratu uspio, a smrtnost od rana zadobivenih bajunetom iznosila je manje od 1%! Ukoliko je pješaštvo naoružano takvim oružjem bilo ukopano u dovoljnom broju, njihove su linije bile doslovno neprobojne, kao što su pokazale opsade Vicksburga, Chatanooge ili Petersburga. Zapovjednici na terenu jednostavno nisu znali kako da svoje jedinice upotrijebe drugačije što je za posljedicu imao goleme žrtve među vojnicima; u velikim bitkama smrtnost je iznosila i preko 20%. Bile su to strahovite brojke nezamislive u dotadašnjoj praksi ratovanja.
Topništvo je također doživjelo veliku promjenu uvođenjem preciznih žlijebljenih topova čiji je domet dosezao nekoliko kilometara, ali u ono doba nitko se nije sjetio ikakvog funkcionalnog sustava upravljanja vatrom na daljinu. Topnici su mogli gađati samo ono što su vidjeli vlastitim očima pa je i dalje njihovo najčešće oružje bio stari, provjereni top glatke cijevi koji je ispaljivao kugle na relativno skromnu udaljenost od jednog kilometra, sasvim dovoljnu za prosječno odstojanje suprotstavljenih linija u većini bitaka Građanskog rata. Na bliskoj udaljenosti topnici su upotrebljavali naboje pune metalnih fragmenata ili manjih kugli međusobno povezanih lancima; time je top djelovao kao golema sačmarica po pješadiji u jurišu, nanoseći velike gubitke. Povećani domet pješačkoga naoružanja izložio je i same topnike pogibelji pa je za razliku od bitaka napoleonske ere topništvo uglavnom djelovalo u defenzivnom poretku. Ako su Južnjaci bili bolji konjanici, Sjevernjaci su bili bolji topnici.
Konjaništvo je najviše osjetilo promjene u tehnologiji i najbolje se prilagodilo novonastaloj situaciji. Nadmašeno omjerom od 4:1 u korist pješaštva, njegova je borbena uloga bila posve promijenjena. Klasični konjički juriši postali su besmisleni; umjesto toga, konjaništvo je korišteno za izviđanje, praćenje jezgre protivničkih armija te upade u pozadinu protivnika u svrhu remećenja linije opskrbe. Sposobni južnjački zapovjednici poput Nathana B. Forresta koristili su svoje konjaništvo kao moderni zapovjednik svoje motorizirano pješaštvo. Koristeći se pokretljivošću konja za brze promjene položaja Forrestovi bi vojnici sjahali pred borbu i borili se poput klasičnog pješaštva. Kultura i tradicija pridavala je mnogo pažnje umijeću jahanja uz činjenicu da je južnjački konjanik bio zadužen za nabavku vlastitog konja, obično mnogo boljeg od ragi kojima su ratni profiteri opskrbljivali sjevernjačku konjicu. Nimalo ne čudi činjenica da je sjevernjačkom konjaništvu trebalo skoro dvije godine da uhvati korak sa svojim protivnicima. S vremenom su brojnost i sve bolja opremljenost konjice Unije, roda koji je prvi koristio repetirajuće karabine, pod nadahnutim vodstvom ljudi poput Philla Sherridana i Georgea A. Custera odnijele totalnu prevagu nad iscrpljenim konjaništvom Juga. Vrlo važan, mada najmanje glamurozan, bio je rod inženjerije. U modernom ratu održavanje komunikacija, izgradnja fortifikacija, putova opskrbe te posebno održavanje željeznice i željezničkih mostova postala je vitalna zadaća koju je inženjerijski korpus obavljao primjereno, služeći se pritom često mišićima borbenih postrojbi. Vojnik građanskog rata bio je sentimentalan, isprva impresioniran marševima i sjajem parada, ali poput modernoga vojnika u dominantno tehničkim ratovima lišenima ljudskosti, brzo je bivao lišen svojih iluzija. Nedovoljno uvježban, loše obučen i hranjen, patio je za domom i voljenima koje je ostavio kod kuće. Ukoliko ne bi stradao od metka ili krhotine granate, postojala je prilično velika mogućnost da oboli od upale pluća, dizenterije, tifusa ili veneričnih bolesti koje su harale vojničkim kampovima, a kocka i alkohol bili su poroci kojima ni najčvršći nisu odolijevali. Ranjen ili bolestan, malo je nade polagao u medicinsku njegu, bez obzira kojoj strani pripadao. Malobrojni i preopterećeni liječnici većinu rana na udovima rješavali su amputacijama pa je iz improviziranih bolnica iz kojih se širio neopisiv smrad ustajalih ljudskih tijela i krvi tekla rijeka osakaćenih nesretnika. Obje vlade činile su sve što su mogle, uz pomoć raznih privatnih inicijativa, ali često i najbolje nije bilo dovoljno dobro. Nemjerljivu pomoć na obje strane pružale su žene. Prezirane i omalovažavane od strane dominantno muške medicinske branše, u ulozi medicinskih sestara dale su nemjerljiv doprinos ublažavanju patnji ranjenika. Higijenski uvjeti su bili loši, medicinski zavoji koristili su se višekratno a nitko nije ni pomišljao na sterilizaciju kirurškog pribora niti znao zašto npr. dolazi do gangrene. Tom paklu umiranja i neopisive ljudske bijede vojnici su suprotstavljali svoj humor, osjećaj zajedništva i pripadnosti svojim pukovnijama, ponos i ljubomoru s kojim su u bitci čuvali svoje bojne zastave.
Jednom ustanovljena, disciplina je bila oštra a prekršaji poput pijanstva ili zanemarivanja stražarske dužnosti bili su oštro kažnjavani. Dezertiranje je nesretnoga pojedinca u pravilu odvodilo pred streljački vod, mučnu dužnost koja je drastično srozavala moral, a one što su ju obavljali ispunjavala tugom i bijesom. Kukavičluk je smatran najgorim zločinom protiv svojih drugova, iako je nivo dezerterstva uvijek bio prilično visok, na Jugu pogotovo pred kraj sukoba kada je postalo očigledno da je rat izgubljen. Specifičnost mobilizacijskoga sustava na obje strane bila je u postojanju institucije zamjene za novac odnosno mogućnost izbjegavanja aktivnog služenja koju su s obzirom na visoke potrebne svote mogli iskoristiti uglavnom pripadnici viših klasa obaju društava. Umjesto da sam obuče uniformu, dobrostojeći je građanin platio svoju zamjenu; pojedinci su išli toliko daleko tvrdeći da pošto je njihov zamjenik poginuo u borbi oni sami više ne osjećaju dužnost da i dalje budu na raspolaganju domovini. Uz logorske vatre, žaleći sam sebe i svjestan da je izvukao deblji kraj, uz iste sentimentalne pjesme koje su izražavale nostalgiju i tugu za zavičajem i obiteljima, poput Loreena, Home, Sweet Home i mnoge druge koje nijedno oko nisu ostavljale suhim, vojnik na bojišnici, bio on Yankee ili Johnnie Reb, uglavnom je bio spreman za sve što ga je moglo zateći. Ne treba zaboraviti da se borio jer je u velikoj većini slučajeva to i htio, barem u početku rata. Nedefiniran koncept gušenja pobune za prosječnog je Sjevernjaka zamijenjen patriotski nabijenom idejom očuvanja Unije i religijskim misticizmom prožetom misijom uništenja ropstva, dok je Južnjak oduvijek imao jasan cilj u obrani svog ognjišta i svog načina življenja. Sjaj parada i pompoznih uniformi, ritam marševa i patriotskih pjesama mamili su mlade ljude na obje strane da se prijave u službu; njihov najveći strah bio je onaj od mogućnosti da rat završi prije nego što steknu priliku da se okušaju u borbi.
Kako je sukob odmicao a liste sa popisima žrtava iz velikih bitaka i kampanja bile sve duže, dobrovoljaca je bilo sve manje. Pojavio se problem nedostatka ljudstva. Konfederacija se suočila s tim usvojivši prvi novački zakon u američkoj povijesti, a Sjever je poduzeo sličan korak novčano stimulirajući prijavljivanje u vojsku. Zakonski akti koji su regulirali novačenje favorizirali su više slojeve obaju društava; broj robova po plantaži na Jugu ili imovinski cenzus na Sjeveru imućnom su građaninu garantirali poštedu od pogibeljne dužnosti vojnika pa su najveći teret rata iznijeli srednji i niži slojevi društva, radnici, farmeri te useljenici (od kojih su mnogi prisilno unovačeni doslovno po svom prvom koraku na američkom tlu), a zanimljivo je da je najveći broj vojnika Unije koji su doživjeli kraj svog trogodišnjeg ugovora ponovo pristupio vojsci Sjedinjenih Država. Riješeni da obave posao „do kraja“ i ponosni na svoju dotadašnju ulogu i ostvarenja, sa prezirom su gledali na nove dobrovoljce koji su dobrim dijelom bili isključivo privučeni novcem savezne vlade i lokalnih zajednica te su često dezertirali, a rijetko omirisali barut i efektivno doprinijeli ratnom naporu Sjevera. Južnjački je vojnik pak morao da se bori do samog kraja; problem nedostatka ljudstva bio je za Konfederaciju nerješiv. Oskudijevalo su u svemu, ali upravo ništa nije bilo toliko nenadoknadivo kao ljudi. Trenutak potpisivanja primirja u plavoj su ili sivoj uniformi dočekali uglavnom preživjeli veterani sa samog početka sukoba.
Njihova volja i nepokolebljivost u nemogućim uvjetima, usred smrti, bolesti i gladi, prkoseći vremenu, teškom terenu te neprijatelju iznijeli su rat do njegovog konačnog završetka. Da je ishod ovog sukoba ovisio isključivo o individualnim kvalitetama vojnika i časnika s obje strane, pitanje pobjednika možda nikad ne bi bilo riješeno. Očvrsnuli u surovoj realnosti, jedni i drugi su u bitkama ostavljali svoje strahove i osobne dvojbe iza sebe, spadajući definitivno u red najboljih ljudi koji su ikad odjenuli uniformu.

Vrlo brzo po izbijanju sukoba postalo je jasno kako je vodstvo Sjevera potpuno krivo procijenilo situaciju. Unionistički sentiment na Jugu je predstavljao nebitan faktor, a Konfederacija se odlučila boriti ustrajući na svojoj neovisnosti. Ukratko rečeno, da bi vratio južne države pod kontrolu Savezne vlade i obnovio Uniju, Sjever je morao napasti i vojnički pokoriti golemu površinu Juga od oko 750 000 četvornih milja. Bez obzira na brojčanu prednost i premoćnu industrijsku bazu ovaj su pothvat pratile nezamislive teškoće. Duge i osjetljive linije opskrbe, bolesti uzrokovane terenom i klimatskim prilikama te nužnost neprekidnog ofenzivnog djelovanja povezanog sa visokim gubitcima, dobrim su dijelom poništavale početne prednosti Sjevera. Pored regularne vojske Konfederacije, velike teškoće trupama Unije stvarale su paravojne jedinice, gerila i južnjački civili.
Nepostojanje čvrstog plana i rasipanje snaga značilo je pružanje prilike brojčano inferiornom protivniku da na svaku prijetnju odgovara koncentriranjem svojih snagama, uz obilno korištenje telegrafa i željeznice. Ostarjeli ali umno još uvijek sposobni Winfield Scott skovao je plan nadajući se kratkom sukobu i minimalnom krvoproliću. Ukratko, plan se sastojao od tri čimbenika: blokade atlantske obale Konfederacije i Meksičkog zaljeva kombiniranom sa združenim prodorom vojske i mornarice niz tok rijeke Mississippija kako bi se Jug odsjekao od vanjskog svijeta i prepolovio na dva dijela. Također, predviđao je i stvaranje velike armije na istoku, zadužene za obranu Washingtona i vezivanje južnjačkih snaga na prostoru Virginije. Plan u tisku prozvan Anakonda, po stiliziranoj zmiji na koju je podsjećao iscrtan na zemljovidima, kritiziran je kao spor i neučinkovit mada je u svojoj osnovi bio vrlo razuman te je zapravo dobrim dijelom strategija Unije počivala na njegovim bitnim elementima. Profesionalan časnik s bogatim iskustvom, Scott je točno predvidio nespremnost neizvježbane vojske vođene neiskusnim časničkim kadrom za ikakvu trenutačnu kampanju protiv Juga, ma koliko istu zahtijevalo javno mnijenje i tisak.
Od prvotne ideje ograničenog sukoba sa namjerom poštivanja privatnog vlasništva (uključujući i robove) Juga, prakticiranog pragmatizma potrebnog prije svega zbog krucijalne važnosti graničnih država sukob je prerastao u totalni rat iscrpljivanja protivnika i uništavanja svega što je moglo poslužiti ratnom stroju Konfederacije. General Ulysses S. Grant bio je čovjek kojeg je Lincoln trebao; spreman prihvatiti žrtve i poduzeti rizik, nametnuo je strategiju simultanog neprekidnog pritiska na Jug ne dozvoljavajući protivniku priliku da se oporavi i pregrupira istodobno ga lišavajući mobilnosti na kojoj je počivala njegova strategija. Bez svoje pokretljivosti, manevarskog prostora i mogućnosti takvog načina ratovanja kakav je bezbroj puta demonstrirao lucidni strateški genij Roberta E. Leeja, te uz kolaps južnjačkog logističkog aparata konfederacijske su vojske bile osuđene na propast.
Na Jugu, predsjednik Davis je favorizirao, te u osobi generala Robert E. Leeja imao časnika sposobnog da u djelo provede svoju ideju o mješovitoj defenzivno – ofenzivnoj strategiji. Glavni politički cilj Konfederacije bilo je, dakako, stjecanje nezavisnosti i međunarodnog priznanja; postizanju istoga je podređena i vojna strategija Juga. Upornom obranom svoga teritorija nastojalo se vojno i moralno iscrpiti Sjever računajući na sve jači antiratni sentiment i prilično nestabilnu političku scenu Unije. U odgovarajućim trenucima kombiniranim sa političkim efektom, vojska Konfederacije prešla bi u protuudar na teritorij Sjevera. Antietam i Gettysburg jasno su pokazali kako Jug nije u stanju izvojevati odlučnu vojnu pobjedu. Svojim karakterom ove bi se kampanje teško mogle nazvati ofenzivama. Ako, naime, definiramo ofenzivu kao strateški prodor na neprijateljski teritorij sa ciljem okupiranja istoga tada je jasno da se prodori u Maryland i Pennsylvaniju mogu okarakterizirati tek kao prepadi većega intenziteta. Cilj nije bio zadržati neprijateljski teritorij u svojim rukama, već izazvati protivnika pod povoljnim strateškim i taktičkim okolnostima na odlučujuću bitku. Mada generalno uspješna, a katkad i spektakularna, takva je strategija obrane i protunapada bila vrlo skupa u ljudskim životima i do danas ostaje otvoreno pitanje nije li čvrst i ustrajan defenzivan pristup bio povoljniji strateški odabir za Konfederaciju. Također, u samom konfederacijskom vrhu donesene su mnoge krive strateške procjene, vezano prije svega uz koncentraciju trupa i primat pojedinih područja operacija. Od pomoći također nije bio ni karakter predsjednika Davisa koji se vječito nalazio u sukobu s nekim od svojih najistaknutijih generala.

Grunf · Administrator

Ova tema je vrlo zanimljiva, jer se i mnogo toga iz iskustava tog rata kasnije primjenjivalo u kasnijim sukobima, ali i bilo zanemareno od strane bahatih europskih vojnih stratega koji su taktiku masovnih juriša i dalje koristili u 1. sv. ratu, iako ju je suvremeno oružje učinilo besmislenom. Taj rat je i doveo do napredka u ratovanju na moru. Po prvi puta su primjenjene novotarije kao što je oklopljena topovska kula i podmornica. Uspješna pomorska blokada Juga je u konačnici i dovela do pobjede Sjevera. Jug nije mogao izvoziti svoje proizvode niti dobivati potrebno za rat, a sam nije imao dostatnu proizvodnju oružja. Sve je to dovelo do kroničnog osiromašenja Juga i njegove ekonomske propasti, a time i do izgubljenog rata. Propast anakronog robovlasničkog društva na Jugu je isto jedan od uzroka ekonomske propasti i najveća pozitivna posljedica ovog rata. Doduše, crni stanovnici SAD su još vrlo dugo trebali čekati da im se ljudska prava bar približno izjednače sa bijelim dominantnim stanovništvom. Treba spomenuti i da je kraj građanskog rata značio početak novog protiv Indijanaca. Izvježbani i okrutni vojnici, veterani rata, izvršili su planski genocid nad američkim domorocima, iako ne bez problema. General Custer, veteran građanskog rata i neposredni provoditelj genocidne politike prema indijanskim plemenima je na kraju nastradao u čuvenoj bitci sa ujedinjenim plemenima pod vodstvom poglavice Bika koji sjedi.
_________________

Group build - Metal finish battle

Igor_A. · Upisano: Čet Sij 15, 2009 4:19 pm Naslov poruke:

Ne sjećam se točno emisije, moguće da je bio TV-kalendar ili nešto sl., ne sjećam se ni točne cifre koja je spomenuta, ali znam da je spomenuto da je u američkom građanskom ratu poginulo više Amerikanaca, nego u svim ratovima koje su USA vodile nakon toga, do dana današnjeg, znači kad se zbroje i I sv. rat i II. sv. rat i Vijetnam, još uvijek je broj poginulih manji.

T34 · Gost

U ovom ratu poginulo je oko 620 tisuća Amerikanaca - što je broj premašen tek sa poginulima koji se broje od Koreje...dakle Revolucija 1776. godine, rat za Kanadu 1812, rat sa Španjolskom na Kubi i Filipinima, te Prvi i Drugi svjetski rat.
Vrijedi spomenuti da je 2/3 poginulih podleglo bolestima.

morest · Upisano: Čet Sij 15, 2009 4:28 pm Naslov poruke:

Pozdravljam ovu temu, mene jako zanima a i bavio sam se s njome nedavno, tj. iz nje sam imao maturalni rad (nije davno bilo, mlad sam još Very Happy

). Zbilja je, nakon Krimskog rata, bio prvi suvremeni rat, vođen pred očima svijeta, izvještavan i praćen, a da ne govorimo o novotarijama koje je Grunf već naveo, a ja bi dodao i željeznicu koja se tada prvi puta dokazala kao najbrže transportno sredstvo za dopremu opreme i vojske na ratišta Very Happy

Što se tiće broja poginulih, broj kojim se barata, nekih 600,000 je zbilja veći nego broj poginulih u svim ratovima koje je Amerika kasnije vodila, a to se lako da zbrojiti Very Happy

T34 · Gost

Evo, malo o pomorskoj kompomenti;

Mornarica Sjedinjenih Država već se ponosila sjajnom tradicijom; uspjesi postignuti tokom kratkotrajnog rata s Velikom Britanijom 1812. godine pokazali su visok nivo kvalitete brodogradnje i izvrsnost školovanja kadrova. U ratu s Meksikom (1846.-1848. god.) pokazao se puni potencijal učinkovitog korištenja mornaričke sile koja je dala svoj doprinos pobjedi granatirajući obalne fortifikacije i gradove protivnika, dovozeći opskrbu i pojačanja u ljudstvu te štiteći desante tada još eksperimentalnog roda mornaričkog pješaštva. Pred izbijanje Građanskog rata "U. S. Navy" brojala je oko 90 brodova u aktivnoj službi i raznim fazama popravaka ili remonta. Manji dio istih zatečen je u južnjačkim lukama i dokovima te je vrlo brzo po izbijanju neprijateljstava zauzet, ali većina je ostala na raspolaganju Uniji.
Nigdje Sjever nije uživao toliku kvantitativnu prednost pred svojim protivnikom kao na moru; sposobnost Unije da gradi, popravlja i oprema svoje brodove višestruko je nadmašivala istovrsne kapacitete Juga. Mjesec dana nakon početka sukoba Abraham Lincoln proglašava blokadu južnjačkih luka i obale u skladu s Anaconda planom svoga načelnika stožera Winfielda Scotta. Cilj blokade bio je spriječiti južnjački izvoz pamuka i onemogućiti dotok oružja, opreme i hrane, vitalnih za južnjačke ratne napore. Politički problem blokade proizlazio je iz činjenice što jedna suverena država ne može blokirati pomorski promet sama sebi; ovim činom Lincolnova administracija de facto je priznala Konfederaciji status međunarodnog pravnog subjekta, odnosno činjenicu da ratuje protiv druge države što je moglo imati za posljedicu priznanje Juga od strane drugih suverenih država. Naime, po Pariškoj deklaraciji iz 1856. godine pomorska blokada je valjana samo ukoliko je službeno proglašena, podržana odgovarajućom silom i učinkovita u svojoj namjeni. Zaštita međunarodnoga prava trebala je Uniji zbog osjetljivog statusa Velike Britanije i mogućnosti da brodovi Njezinoga Veličanstva budu pretraživani i po potrebi zaplijenjeni; priznavši Konfederaciji status vanjskog neprijatelja a ne pobunjene sile unutar vlastitih granica, Unija je nastojala spriječiti pomorski incident i mogućnost sukoba s Velikom Britanijom, istovremeno dajući jasno do znanja kako će pokušaj kršenja blokade dovesti do objave rata.
Bez dodatnih pravnih komplikacija sama zadaća blokade po mornaricu Unije predstavljala je golemi problem; valjalo je efektivno blokirati atlantsku obalu Konfederacije kao i obalu cijelog Meksičkog zaljeva dugu preko 3500 milja – zadatak kojemu barem u početnoj fazi nikako nije dorasla niti organizacijom niti brojem raspoloživih brodova. Kako se moglo i pretpostaviti, prvih nekoliko mjeseci blokada je postojala samo na papiru. Južnjačko je rukovodstvo, međutim, donijelo krivu procjenu i obustavilo izvoz pamuka u nadi kako će u ratni sukob uvući Veliku Britaniju i Francusku. Tako je jedinstvena prilika da se Jug naoruža i opskrbi nepovratno propala. Mornarica Sjevera je od male i neadekvatno opremljene sile ubrzo postala jedna od najvećih pomorskih snaga svijeta, dok je Konfederacija s obzirom na raspoložive kapacitete također postigla svojevrsno čudo. Brodovlje Unije imalo je tri glavne zadaće: osigurati tok rijeke Mississipi, provoditi blokadu južnjačke obale i progoniti neprijateljske „gusare“, s ciljem da se Konfederacija okruži i iscrpi. Koliki je zamah rat na moru doživio, svjedoči i podatak da je broj raspoloživih jedinica u floti Sjevera narastao od početnih 42 na 671 do kraja sukoba.
Tehnološki, rat je svjedočio dvjema revolucijama, označivši definitivan kraj ere jedrenjaka i parnih brodova, te dominaciju čeličnog oklopa nad drvom. Provedene su mnoge promjene na organizacijskom planu. Uvode se zasebna ministarstva mornarice, organizirani sustav brodogradnje i popravka brodova, školovanja novih kadrova, a novost su predstavljali i admiralski činovi. Kvantitativno zaostajanje nad svojim suparnikom Jug je nastojao nadoknaditi domišljatošću i inovativnošću – koristeći plutajuće mine (tada zvane torpeda) i prve podmornice ograničenih sposobnosti, kojima je ponekad bio polučen uspjeh potapanja neprijateljskog broda. Sav je taj divljenja vrijedan trud ipak bio uzaludan. Nedostajalo je potrebnih stručnjaka, sirovina i kapaciteta za proizvodnju snažne flote. Nastojanja da se moderni brodovi nabave u Europi odlučno su spriječena diplomatskim potezima vlade u Washingtonu, odnosno prijetnjom objave rata bilo kojoj stranoj zemlji koja bi takve brodove isporučila Jugu. Na moru se dogodio i najozbiljniji incident koji je mogao dovesti do rata između Velike Britanije i Unije – afera "Trent", kada je istoimeni britanski poštanski parobrod presrela fregata Unije "San Jacinto" te zarobila dvojicu južnjačkih diplomata koji su se na njemu nalazili.
Četverosatna bitka oklopnjača USS Monitor i CSS Virginia (bivši Merrimac) predstavlja jedan od najvažnijih događaja u vojno-pomorskoj povijesti i najozbiljniji pokušaj Juga da ugrozi dominaciju Sjevera na moru. S mnogo uspjeha Konfederacija je koristila i klasične jedrenjake za borbu protiv neprijateljskoga trgovačkog brodovlja a gusarenjem za račun vlade u Richmondu bavile su se i privatne osobe s posebnom poveljom. S druge strane, mornarici Unije nije nedostajalo dragovoljaca. Vrijednost broda zarobljenoga u pokušaju probijanja blokade zajedno s teretom pripala bi posadi, koja je mogla steći poprilični imetak za relativno kratko vrijeme, u službi mnogo sigurnijoj od one u bijedno plaćenom pješaštvu. Među posadama su se još od davne 1812. godine nalazili i slobodni crnci. Bez obzira na relativno visoki postotak brodovlja koje se probijalo kroz blokadu, ista je nanosila velike štete južnjačkim ratnim naporima i demoralizirala civilno stanovništvo koje je patilo od visoke inflacije i siromaštva dok je crna burza cvjetala. Često su brodovi stizali u luke natovareni luksuznom i ostalom bespotrebnom robom, sve dok vlada nije uvela reda i odredila sadržajni prioritet tereta koji je više koristio ratnim ciljevima Konfederacije. Kako su južnjačke luke redom padale u ruke Unije, blokada je postajala sve učinkovitija i u završnoj fazi rata doslovno je izgladnjela Jug. S vojne točke gledišta, sjevernjačka kontrola toka rijeke Mississipi, postignuta ponajprije djelovanjem mornarice, predstavljala je ranu koja će se na kraju pokazati smrtonosnom. Spektakularni podvizi južnjačkih brodova u borbi protiv trgovačke flote Sjevera (jedrenjak Alabama do svojega je potapanja pred francuskom obalom uništio preko 60 trgovačkih brodova), iako dojmljivi, nisu nimalo utjecali na tijek ratnih zbivanja, dok su blokada Unije i uspješne operacije riječnih flotila dale velik doprinos konačnoj pobjedi, odredivši pomorsku komponentu kao nezaobilazan faktor pri planiranju i provođenju strategije vođenja suvremenoga rata.

morest · Upisano: Čet Sij 15, 2009 4:34 pm Naslov poruke:

E da, zaboravio sam možda jednu dosta tragičnu i okrutnu epizodu Američkog građanskog rata, a to je pojava prvih zatvoreničkih logora, puno prije tzv. koncantracijskih logora koje su za civile koristili Britanci u Burskom ratu. Vjerujem da je većina čula za Andresonville, zatvor za zarobljene vojnika i simpatizere Unije, koji se nalazio na jugu, točnije u Georgiji, kroz njega je prema podacima prošlo 45,000 ljudi a nekih 13,000 je ubijeno, umrlo od gladi ili bolesti. Zanimljivo je da je zapovjednik toga kampa obješen na kraju rata kao vjerojatno jedan od prvih osuđenih ratnih zločinaca u povijesti.

T34 · Gost

Da...

Najbjedniji pojedinci s obje strane fronte su opet bili ljudi u uniformi, ratni zarobljenici. Obje strane nisu bile spremne za prihvat tolikoga broja zatočenih, što je dobrim dijelom proizlazilo iz opće nespremnosti za dugotrajni sukob. U početku je taj problem rješavan razmjenom zarobljenih pod zastavom primirja, ali nakon objave Juga da će crni vojnici Unije odmah po zarobljavanju biti vraćeni u stanje ropstva, a njihovi bijeli časnici tretirani kao vođe robovske pobune i pogubljeni, došao je kraj takvoj praksi. Konfederacijske vlasti nisu mnogo marile za činjenicu da su crni vojnici u službu stupali uglavnom kao slobodni ljudi. Sramotni događaji poput masakra zarobljenih crnaca pri padu Fort Pillowa, samo su produbili mržnju i otežali sudbinu zatočenih s obje strane. General Grant otvoreno je sumnjao u svrsishodnost razmjene zarobljenika. Njome je Jug dobivao mnogo više no Sjever, s obzirom da je rat sve više poprimao karakter sukoba iscrpljivanja, sukoba kakav je Sjever bio sposoban voditi i pobjedonosno okončati. Krivnja za visoku smrtnost ratnih zarobljenika, skoro dvostruko veća od stope smrtnosti na bojišnici, ležala je podjednako na obje strane. Zatvori iza linija fronta bili su nalikovali krugovima pakla, ali otužnu slavu jedinoga osuđenog i pogubljenog pojedinca odgovornoga za takvo stanje ponio je konfederacijski kapetan švicarskog* podrijetla Henry Wirtz, zapovjednik zloglasnoga južnjačkog zatvora Andersonville. Nikad dovoljno zaštićeni od sjevernjačke zime i južnjačkog sunca, nedovoljno i nekvalitetno hranjeni u skučenim i pretrpanim prostorima, mučeni bolestima i terorizirani od logorskih čuvara, zarobljeni su vojnici bili izloženi užasnim patnjama. Postupanje prema njima ostalo je zabilježeno kao jedna od najvećih sramota Građanskoga rata, bez obzira na manje ili više utemeljena opravdanja i izgovore s obje strane.

* - točnije njemačkog porijekla.

mariok · Upisano: Čet Sij 15, 2009 4:42 pm Naslov poruke:

Odlično, printam! Very Happy

morest · Upisano: Čet Sij 15, 2009 4:51 pm Naslov poruke:

Odlična priča T-34 Very Happy

dotakao si se svakoga aspekta, eh, da sam imao ovakav tekst, dobio bih više od 5 na maturalnom iz povijesti Laughing

Možda bi trebalo malo spomenuti i najpoznatije generale, sa obje strane koji su se borili u ratu, a koji su prije rata bili kolege iz Meksičkog rata, kolege sa West Pointa, ali su ipak svemu tome pretpostavili svoj lolakpatriotizam prema pojedinoj saveznoj državi, no to ih nije spriječilo da i nakon rata ostanu prijatelji. Meni se u pamćenje usjekao gen. Lee, kojemu je neposredno nakon izbijanja rata ponuđeno zapovjedništvo nad cijelom Vojskom Unije, ali je on ipak odabrao borbu za svoju rodnu Virginiju, znači ne za Jug, nego za rodni dom, i nakon rata su bili prijedlozi da se kazne mnogi bivši južnjački zapovjednici, pa i sam predsjednik Jefferson Davis,i osude kao izdajnici, ali sve je to spiječio Lincoln, prije nego je ubijen, svojim proglašenjem amnestije i ne time što nije želio još više produbiti razlike i neprijateljstvo između Sjevera i Juga već je bio za pomirenje, a isto mišljenje je imao i Grant, kao vrhovni zapovjednik Vojske Unije.

T34 · Gost

Nadodam tijek kampanja! Very Happy

Vrlo skoro!

T34 · Gost

Mnoga neslaganja između Sjevera i Juga izlazila su svakodnevno na vidjelo ali najtragičnija zabluda riješena je kada je već bilo kasno; obje strane bile su iskrene u svojoj očajničkoj želji da ustraju ka svom cilju, međusobno potpuno nesvjesne odlučnosti svoga budućeg protivnika. Amerikanci su kao nacija zaluđena pokerom jako dobro razumjeli pojam blefiranja. U političkom smislu te riječi normalno je bilo zahtijevati nešto te prijetiti svim mogućim sredstvima da bi se zahtijevano dobilo. Uostalom, slični scenariji već su se odvijali u burnoj dekadi pedesetih koja je prohujala Sjedinjenim Državama. Vladalo je opće uvjerenje kako nitko neće riskirati sukob, a ako bi do sukoba došlo, riječima jednog južnjačkog političara, „sva krv koja bi se u tom slučaju prolila obrisala bi se džepnim rupčićem“. Na Jugu se govorilo kako Sjever, „nacija neasimiliranih useljenika i siromašnog radništva kojim vlada sloj novcem zaluđenih Jenkija“ nije u stanju stvoriti učinkovitu oružanu silu. Na suprotnoj su strani mnogi, pretežno u krugovima oko Demokratske stranke zaista bili spremni pustiti Jug da krene svojim putem i nisu željeli ratovati u republikanskom križarskom ratu. Republikanska administracija nije bila odveć impresionirana liberalnim tumačenjem teorije državnih prava koju su na Jugu doveli upravo do apsurda. Abraham Lincoln čvrsto je odlučio braniti federalno vlasništvo na teritoriju koji je progutala secesija, a najznačajniji posjed bila je utvrda Sumter na ulazu u luku Charleston, gdje je još uvijek prkosno vijorila zastavu Unije. Lincoln je, svjestan neminovnog pada utvrde, već odlučio kako istu neće opskrbljivati oružjem i pojačanjima u ljudstvu, iako je to bilo izvedivo. Želio je isprovocirati Jug da ispali prvi hitac u novom ratu. Jefferson Davis, frustriran činjenicom da utvrda nije predana naređuje vojnu akciju. U ranu zoru 12. travnja 1861. godine mržnjom prema Sjeveru zadojeni Edmund Ruffin ispaliti će prvi hitac na utvrdu kojom je zapovijedao bojnik Robert Anderson. Njemu nasuprot stajao je njegov bivši učenik sa West Pointa te prvi konfederacijski ratni junak, general Pierre G. Beauregard. Sudbina Fort Sumtera odlučena je davno prije; njen položaj bio je jednostavno neodrživ pa je nakon podužeg granatiranja bojnik Anderson spustio zastavu i ukrcao se na parobrod za New York, ostavivši iza sebe svega dva poginula čovjeka nastradala u eksploziji vlastite topovske municije. Val oduševljenja i patriotskog zanosa preplavio je južne države. Dotad neodlučne, secesiji isprva nesklone države tzv. Gornjeg Juga (Virginia, Arkansas, North Carolina i Tennessee) prišle su Konfederaciji, odbivši Lincolnov poziv pod oružje 75 000 dobrovoljaca čije puške i bajunete ove države nisu mogle okrenuti prema svojim sestrinskim državama Donjeg Juga. Vlada i Kongres Konfederacije preselili su iz Montgomeryja (Alabama) u Richmond (Virginia). Tako su suprotstavljene prijestolnice međusobno bile udaljene manje od 100 milja. Smjer pružanja gorja Appalachian prirodno je dijelio bojišnicu na zapadni i istočni dio, pa je na obje strane tako organizirana i komandna struktura. Značajne operacije odvijale su se i uz samu atlantsku obalu Konfederacije te uzduž Meksičkoga zaljeva. Golema prostranstva zapadno od rijeke Mississippi svjedočila su brojnim čarkama i okršajima manje strateške važnosti. Prva je briga Sjevera bila osigurati tzv. granične države što se postiglo kombinacijom suptilnog taktiziranja i grube sile. U Marylandu su pozatvarani projužnjački čelnici uz uvođenje izvanrednog stanja. Missouri se čvrsto vezao za Uniju a guverner sklon Jugu morao je pobjeći pred bajunetama Unije. Kentucky je proglasio neutralnost koju su grubo prekršile južnjačke snage zauzevši glavni grad Columbus, okrenuvši tako tu državu protiv Konfederacije i svrstavši je uz ostale Uniji odane države. Samoproglašena južnjačka vlada u Kentuckyu nije bila dugoga vijeka. Unionisti zapadnog dijela Virginije uz podršku sjevernjačkih trupa proglasili su odcjepljenje i ušli u Uniju kao nova država pod imenom Zapadna Virginia. Ustavna valjanost ovih događanja najmanje je brinula Lincolna. Svojim ljudskim potencijalom i privrednom snagom ove države bile su nemjerljiv dobitak za ratne ciljeve Sjevera.
Nakon lakih pobjeda u zapadnom dijelu Virginae, konačno se pokrenula i vojska pred Washingtonom pod zapovjedništvom Irwina McDowella, ubuduće poznata pod svojim slavnim imenom "Army of the Potomac". Kod važnog prometnog čvorišta Manassasa sukobila se sa konfederacijskom vojskom koju je vodio general Beauregard, rezultat čega je bitka kakvoj nema pandana u čitavoj američkoj vojnoj povijesti. Poznatija pod svojim sjevernjačkim nazivom "Bitka kod Bull Runa", ovaj sraz "amatera protiv amatera" tragikomičan je odraz nepripremljenosti, nesposobnosti i konfuzije koja je vladala u oba tabora. Vojnici su nosili različite paradne uniforme (tek kasnije uvedene su standardne plave, odnosno sive nacionalne uniforme), naredbe se nisu izvršavale jer naprosto nisu stizale do jedinica, a one koje jesu nisu bile valjano protumačene. Obični su se vojnici općenito bolje držali no njihovi pretpostavljeni, pokazujući zavidan nivo hrabrosti s obzirom na nedostatak ikakve obuke. Oba su zapovjednika izvodila sličan bočni manevar, koji nije uspio zbog neuvježbanosti trupa da manevriraju kao cjelina. Činjenica da su Južnjaci vodili defenzivnu bitku, po prirodi stvari mnogo lakšu za neiskusne jedinice, pomogla je da konsolidiraju svoje redove. Uz pristigla pojačanja i lavovsko držanje Thomasa Jacksona koji će upravo ovdje steći svoj nadimak "Stonewall" prešli su u kontranapad koji je pokrenuo čitav sjevernjački raspored u paničan bijeg prema Washingtonu. Južnjačka vojska bila je jednako zatečena pobjedom kao i protivnik porazom; pristigli Jeff Davis mogao je samo sanjati o prodoru prema glavnom gradu Sjevera. Mada u usporedbi sa velikim predstojećim bitkama brojka od oko četiri tisuće poginulih i ranjenih kod Bull Runa zvuči skromno, za sukobljene strane predstavljala je strahovit šok. Za obje nacije značila je otriježnjenje od ideje o laganom, brzom i bezbolnom ratu. Nakon Bull Runa obje su se strane užurbano počele pripremati za ozbiljan sukob. Časnici svih rangova odsada su birani na temelju sposobnosti, a ne političkih veza. Programu obuke pridana je potrebna pažnja, a standardi organizacije, logistike i discipline naglo su podignuti u skladu sa očekivanjima koja su Sjever i Jug postavili pred novostvorene vojske.

Nakon poraza kod Bull Runa, na mjesto zapovjednika Army of the Potomac imenovan je mladi, ambiciozni George McClellan. Iznimno darovit organizator, preobrazio je vojsku koja se odonda sastojala uglavnom od dobrovoljačkih regimenti sa obavezom služenja od tri godine. Nove uniforme, uredni kampovi i hrana podigli su moral i stvorili osjećaj ponosa u vojnika. Nažalost, kao operativac McClellan je bio pretjerano oprezan, vječno precjenjujući snagu protivnika, dijelom i zbog nespretnosti vlastite obavještajne mreže na čelu s poznatim detektivom Alanom Pinkertonom. Kada je Winfiled Scott dao ostavku fizički nemoćan vršiti dužnost, McClellan je preuzeo i njegovu funkciju vrhovnog zapovjednika, koju međutim nije dugo zadržao. Na zapadu je nesposobni general Freemantle zamijenjen Georgeom Halleckom ali je ipak donio dvije, kako će vrijeme pokazati, dalekosežne odluke: pokrenuo je gradnju oklopnjača na Mississippiju te izbacio u prvi plan dotad malo poznatog Ullysesa S. Granta dajući mu zapovjedništvo nad sjevernjačkim centrom operacija na zapadu, Cairom u Illinoisu. Grant nije gubio vrijeme te je krenuo u Kentucky konfrontirati se sa Leonidasom Polkom, južnjačkim generalom i bivšim biskupom, čime je prestala varljiva neutralnost ove države. Rijeke Cumberland i Tennessee činile su liniju južnjačke obrane od primarne važnosti pa je Davis poslao jednog od najsposobnijih generala, Alberta S. Johnstona. Uskoro su snage Unije pod generalom južnjačkih korijena Georgeom Thomasom probile istočno krilo ove linije, a Grant je u suradnji sa riječnom flotilom oklopnjača (zap. Andrew Foote) osvojio dvije utvrde od primarne strateške važnosti: Fort Henry na Mississippiju i Fort Donelson na Cumberlandu. Tisuće je Južnjaka zarobljeno, a Grantov zahtjev za "trenutačnu i bezuvjetnu predaju" ušao je u legendu i podigao moral Sjevera. Johnstonu nije preostalo ništa drugo nego povlačenje. Njegovim mukama nije još došao kraj jer su ga u stopu pratili generali Grant i Don Carlos Buell; Albert Johnston došao je do ispravnog zaključka kako jedina šansa za uspjeh leži u brzom napadu dok se dvije sjevernjačke vojske ne spoje!
Na desnoj obali rijeke Tennesseeja, kod malenog mjestašca Shiloha, u zoru 6. travnja 1862. godine odigrala se krvava drama. Nakon početnog uspjeha nad iznenađenim Grantom koji je jedva izdržao slom, na poprište su pristigle jedinice Carlosa Buella i uz pomoć topova usidrenih oklopnjača pobjeda je drugi dan pripala Sjeveru. Johnston je poginuo, a njegovom zamjeniku Beauregardu nije preostalo ništa nego povlačenje dok je ukupan broj od 23 000 poginulih i ranjenih premašio broj američkih žrtava svih ratova vođenih od stjecanja nezavisnosti. Od Shiloha, slikovito rečeno, konfederacijska su kola krenula nizbrdo u čitavom zapadnom sektoru operacija; Van Dorn je poražen u Arkansasu kod Pea Ridgea, riječna flotila uništena je kod Memphisa koji je uskoro također napušten. Padom Corintha južnjačke su snage izbačene iz zapadnog Tennesseeja i Uniji je širom otvoren put u dolinu rijeke Mississippi. Doprinos mornarice uspjesima na zapadu nije potpun ako se ne spomene David Farragut i osvajanje New Orleansa, čiji je pad predstavljao ozbiljni moralni i strateški udarac Konfederaciji. Na istoku međutim, stvari su tekle malo drugačije. Lincoln je nestrpljivo očekivao kampanju prema Richmondu, smatrajući da je vojska konačno spremna za takav pothvat. Spori McClellan se konačno odlučio na pokret prema starom revolucionarnom gradiću Yorktownu, kojeg je opsjeo i tu izgubio čitavih mjesec dana. Lukavi general Juga Joseph E. Johnston se povukao otkrivajući mnogo manju snagu utvrđenja od Mannassasa do Yorktowna, izvrgnuvši McClellana ruglu. Uplašen za sigurnost Washingtona, Lincoln je odvojio jedan dio McClellanove sile, no to nije bilo sve što je omelo "Little Maca". U jednoj od najsjajnijih operacija ikad sprovedenih u vojnoj povijesti, Thomas „Stonewall“ Jackson i njegovo "hodajuće konjaništvo" su nizom manevara i bitaka u dolini rijeke Shenandoah potpuno paralizirali sjevernjačkog generala Nathaniela P. Banksa onemogućivši mu da se pridruži Army of the Potomac u nastupanju prema Richmondu u čijim se predgrađima utvrdio Joe Johnston i čekao McClellana. Nakon briljantno završene kampanje Jackson se pridružio Johnstonu u iščekivanju velike bitke. Međutim, Joseph Johnston neće zapovijedati predstojećim okršajem usred svog ranjavanja kod Fair Oaksa; zamijenio ga je skromni, tihi kreator Jacksonove kampanje u dolini Shenandoah, Robert Edward Lee. Utvrdivši Richmond do te mjere da ga je mogao braniti samo manjim dijelom svojih snaga, Lee je izveo prvi od svojih vještih bočnih manevara i svom se snagom bacio na izloženi desni
bok sjevernjačke vojske. Točne informacije o rasporedu i snazi protivnika dao mu je smjeli zapovjednik konjice J. E. B. Stuart objahavši u spektakularnom pothvatu cijelu federalnu vojsku. U nizu okršaja pod zajedničkim imenom Sedmodnevna bitka, Lee je sa svojom novoformiranom Army of Northern Virginia porazio McClellana i obranio glavni grad Konfederacije. Kucnuo je trenutak za Davisov koncept "defenzivno - ofenzivne strategije". Robert Lee i "Army of Northern Virginia" krenuli su u protuudar na teritorij Unije; ovim potezom Konfederacija će dosegnuti kratkotrajni i kako će vrijeme pokazati, tragični zenit svoga postojanja, u kojemu su bili najbliže vojnoj pobjedi i priznanju stranih sila.

Nakon spektakularnih pobjeda ispred Richmonda, novi val entuzijazma preplavio je južnjačku naciju i državni vrh. Neprijatelj je otjeran s praga konfederacijskog glavnog grada, a na zapadu su južnjačke snage opet preuzele inicijativu, poduzevši ofenzive u Tennesseeju i Kentuckyju. Za ovakav razvoj situacije uglavnom je zaslužno rasipanje snaga Sjevera na nevažne zadatke i dužnosti čuvanja osjetljivih linija opskrbe. Kako bi spasio situaciju na istoku, Lincoln je sa zapada doveo uspješne generale Hallecka i Popea, dajući potonjem zapovjedništvo nad novoformiranom Army of Virginia. Lee nije čekao da se Pope i McClellan ujedine; svom je snagom krenuo na prvoga smatrajući ga slabijim protivnikom čijim bi se porazom dobio manevarski prostor sjeverno od Richmonda potreban za obračun sa McClellanom. General Thomas Jackson svojim je dugim maršem zašao za leđa Popeu okupirajući Mannasas. Pogrešno vjerujući kako je svojim manevrima zapravo uhvatio u klopku Jacksona, Pope je naredio napad na južnjačke položaje; svi su juriši bili odbijeni uz teške gubitke na obje strane. Uskoro je na bojno polje stigao i Longstreet. Nesvjestan klopke koju mu je pripremio Lee, sjevernjački general naređuje još jedan juriš kojeg je u startu sasjeklo južnjačko topništvo. U tom trenutku na federalni lijevi bok sručilo se kao kiša 30 000 Južnjaka predvođenih Teksašanima J. B. Hooda u najvećem pojedinačnom jurišu rata. Pope je bio potpuno poražen i natjeran na povlačenje prema Washingtonu, optužujući McClellana da mu namjerno nije pohitao u pomoć. U ovu tvrdnju vjerovali su neki članovi kabineta, uzimajući u obzir političku pripadnost McClellana koji je bio demokrat, no Lincoln je očajnički trebao Little Maca jer su zaredali izvještaji kako Lee kreće na sjever u Maryland. U Marylandu Lee dijeli svoju vojsku na četiri kolone od kojih dvije pod Jacksonom upućuje na Harpers Ferry, koji u konfederacijske ruka pada 15. rujna, s velikim brojem zarobljenika i velikim količinama streljiva i oružja. U nastavku ove kampanje sudbina se poigrala s ljudima. Vojnici Unije pronašli su na mjestu prolaska južnjačke vojske kopije naredbi iz čega je postalo jasno da je Lee podijelio svoje snage. Prilika života pružila se McClellanu koji je reagirao neshvatljivo sporo izgubivši cijelu noć, a par manjih okršaja pružilo je Leeu priliku da koncentrira svoje snage i suprotstavi se McClellanu 17. rujna u strašnoj bitci kod Antietama (Sharpsburg). Ova bitka spada u najžešće vođene okršaje Građanskog rata; boreći se na vlastitom tlu te svjesni uloga koji je u igri, vojnici Sjevera pokazali su nevjerojatnu hrabrost jurišajući na borbeni raspored Južnjaka. Lijevo krilo južnjačkog položaja snažno je napao Joseph Hooker, a u centru, gdje se odvijala najžešća borba, vojnici u plavom su probili liniju Južnjaka. Odlučan poraz Juga izbjegnut je oklijevanjem McClellana da pošalje pojačanja kako bi iskoristio proboj pa je Lee uspio nekako zakrpati svoj centar. Na desnom se krilu odvijala još jedna drama; Ambrose Burnside poveo je svoje trupe, neke od njih najbolje u cijeloj Army of the Potomac preko kamenoga mosta i same rječice Antietama. Južnjačkoj je liniji prijetila dezintegracija koja je spriječena dolaskom u pomoć A. P. Hillovih snaga iz Harper's Ferryja. Topništvo Unije u ovoj je bitci potpuno nadmašilo južnjačko što je bio vrlo važan faktor i do kraja rata Južnjaci su pamtili Antietam kao “topnički pakao“. Rezultat ove frenetične borbe bio je najkrvaviji dan Građanskog rata – oko 26 tisuća poginulih i ranjenih ljudi. Nakon takvih gubitaka Lee nije imao izbora nego narediti povlačenje u Virginiju, vodeći tek manje akcije kojima je štitio svoje povlačenje. Antietam je bitka od krucijalnog strateškog značenja. Njezinim je ishodom mogućnost priznanja Juga od strane Velike Britanije i Francuska zauvijek odgođena. Prijetnja poraza Unije nestala je i nikada se nije ponovila na tako dramatičan način. Fotograf Alexander Gardner stigao je na poprište sukoba neposredno nakon bitke i uprizorio šokantne prizore koji svoju snagu ne gube ni danas, pruživši publici Sjevera uvid u strahote rata. Lincoln je dobio stratešku pobjedu koja mu je trebala kako bi objavio svoju mjesecima planiranu Proklamaciju o emancipaciji, ali nije krio ogorčenost neodlučnošću McClellana da progoni Leeja koji je raspolagao dvostruko manjim brojem ljudi. Na zapadu je južnjačka ofenziva također doživjela krah; kod Corintha su Južnjaci odbijeni a Braxton Bragg je, vodeći Army of the Tennessee u Kentucky te uzalud se nadajući masovnom priljevu dobrovoljaca i podršci, doživio poraz kod Perryvillea. Edmund K. Smith bio je uspješniji u svom pohodu koji ga je doveo do Lexingtona, međutim, nakon povlačenja Bragga morao se i on povući natrag u Tennessee. Neuspjeh ovog pohoda od kojeg se mnogo očekivalo odjeknuo je iznimno negativno na Jugu, no Jefferson Davis je smatrao kako nema razloga razriješiti Bragga dužnosti. Na suprotnoj strani, neuspjeh D. C. Buella da progoni poražene Braggove trupe doveo je do njegove smjene.

Poslije bitke kod Antietama Lincoln je odlučio smijeniti McClellana. Postalo mu je jasno kako "Little Mac" nije bio čovjek dorastao svome položaju. Jesenski izbori za Kongres potvrdili su rast popularnosti demokrata, a Proklamacija o emancipaciji naišla je na podijeljene reakcije javnosti. Lincolnu je očajnički trebala pobjeda, a dočekao je katastrofu. Na mjesto zapovjednika Army of the Potomac postavljen je Ambrose E. Burnside, poznat po hrabrosti iskazanoj kod Antietama. Častan i pošten, Burnside je povjerio časnicima svoga stožera kako se ne osjeća dovoljno kompetentim za postavljeni zadatak. Nažalost, događaji koji su uslijedili potvrdili su da je bio u pravu. Burnsideov je plan bio dobar; odustao je od rute koju je uporno prakticirao McClellan te je namjeravao prijeći rijeku Rappahannock kod grada Fredericksburga, te između Fredericksburga i Richmonda prisiliti Leeja na bitku. Brzo proveden, ovaj bi manevar Jugu bio zadao poprilične nevolje. Međutim, pontonski mostovi koje je Burnside čekao nisu stizali; ne posjedujući mentalni sklop potreban za promjenu vlastitoga plana, Burnside je čekao.
Kada su pontonski mostovi bile postavljeni, a konfederacijske straže nakon kratkotrajnih uličnih borbi bile protjerane iz Fredericksburga, na uzvišenjima iznad grada već su čekali spremni i ukopani Longstreet i Lee. S tvrdoglavošću koja je graničila s ludošću, 13. prosinca 1862. godine Burnside naređuje niz juriša na konfederacijske položaje; svi su odbijeni uz strahovite gubitke. Poginulo je i bilo je teško ranjeno oko 12 000 vojnika Unije; Jug je izgubio manje od pola od tog broja. Očajan, Burnside predlaže novi napad koji će voditi osobno, no njegovi su ga podčinjeni srećom uspjeli odgovoriti od toga suludog plana. Fredericksburg je bila najlakše izvojevana južnjačka pobjeda. Novi pokušaj bočnoga manevra završio je u blatu i zimi i ubrzo je Burnside bio razriješen dužnosti, a nesretna "Army of the Potomac", okončavši svoje operacije za tu godinu, po već se viđenome scenariju poražena i utučena povukla na Sjever. Na zapadu je general William „Old Rosy“ Rosecran, novi zapovjednik sjevernjačke Army of the Cumberland, vodio s južnjačkom "Army of the Tennessee" Braxton Bragga izjednačenu bitku kod Murfreesboroa (Stones River). Nijedna bitka Građanskoga rata nije značila manje, a koštala više; oko 25 000 ljudi poginulo je ili bilo ranjeno. Činjenica da se Bragg povukao bila je povod Sjeveru da obznani pobjedu. Sjevernjačka je javnost bila gladna dobrih vijesti nakon katastrofe na istoku. Istovremeno je Grant morao odustati od svoje prve kampanje protiv Vicksburga, dijelom zbog uspjeha južnjačkoga konjaništva u njegovoj pozadini, a dijelom i zbog aktivnosti vlastitoga generala McClernanda, demokrata kojemu su zbog njegove političke važnosti Stanton i Lincoln dodijelili nezavisnu komandu koja je samo potkopala Grantove napore.
Na zapadu je zavladala pat pozicija, Rosecran je još vidao rane svoje vojske, a Grant je zapeo kod Vicksburga smišljajući kako da nadmudri i teren i neprijatelja. Na istoku je Army of the Potomac preuzeo Joseph Hooker, žestok borac ali i hvalisavac sklon piću. U nevjerojatno kratko vrijeme uspio je poljuljanoj armiji vratiti borbeni duh, pazeći da su njegovi vojnici propisno opremljeni i odjeveni te dobro hranjeni. Unaprijedio je korumpirani logistički aparat te, još važnije, konjicu organizirao u zaseban korpus po južnjačkome modelu, pa je ona tada konačno mogla parirati Stuartovim jahačima. Međutim, u borbi protiv svoga glavnog protivnika prošao je loše kao i svi njegovi prethodnici. Hooker je pokušao još jednom da uhvati s boka južnjačke položaje kod Fredericksburga. Prvi je dio njegova plana prošao dobro i glavnina sile smjestila se na lijevom boku južnjačkoga rasporeda, kod Chancellorosvilla. Ostavivši manji dio snaga kod Fredericksburga, Lee čini potez dostojan svoje reputacije. Saznavši da je Hookerovo krilo „u zraku“ tj. neukopano, dijeli svoju dvostruko slabiju vojsku te šalje Jacksona na 25 kilometara dug zaobilazan marš oko federalnog rasporeda i postiže potpuno iznenađenje. Hookerov raspored doživljava kolaps, ali mrak i konfuzija na obje strane dovode do kratkog predaha. U noći između 2. i 3. svibnja koja je svjedočila rijetkim noćnim akcijama, pri povratku sa izviđanja od vlastitih je ljudi teško bio ranjen Thomas Jackson. Idući dan svjedočio je potpunom porazu Hookera, ali uz strašnu cijenu koju je Jug platio u ljudskim životima – 12 000 Južnjaka ispalo je iz stroja. Najveći i uistinu nenadoknadiv gubitak Jug je pretrpio tjedan dana kasnije; Thomas Jackson umire od posljedica ranjavanja i komplikacija uzrokovanih upalom pluća. Lee mu je u svom suzdržanom stilu dao najveći kompliment: „Ne znam kako da ga zamijenim“ . Poraz nije obeshrabrio Sjever čiji rastući pritisak Jug sve više osjeća.
Sa zapada su zapuhali novi, povoljniji vjetrovi nade; Jug je polako gubio na vremenu kojega nije imao. Ljeto 1863. godine po mnogo je čemu predstavljalo odlučujući trenutak rata. Nakon neuspjeha svoje prve kampanje protiv Vicksburga nimalo obeshrabreni Grant pokušat će ponovno zauzeti ovu utvrdu, zbog svoje važnosti prozvanu „Gibraltar Zapada“. Ovaj put pod svojim zapovjedništvom imao je i McClernandove trupe, a potonji je bio sveden na funkciju zapovjednika korpusa. Sjevernjačkom konjaništvu uspjelo je pod zapovjedništvom gen. B. H. Griersona izvesti strateški vjerojatno najvažniji konjički pohod rata, nizvodno uz Mississippi i Louisianu sve do Baton Rouga, remeteći južnjačku opskrbu i odvlačeći jedan dio jedinica s fronta kod Vicksburga. Koristeći transportne brodove Grant je prebacio svoju vojsku južno od Vicksburga, uz neprocjenjivu pomoć admirala Davida Portera. Ovim smjelim manevrom te nakon par pobjedonosnih bitaka uspio je satjerati Južnjake u njihove fortifikacije, opkoliti grad i započeti opsadu. Dovedeni do ruba gladi, uzalud čekajući na pomoć Josepha Johnstona branitelji su predali grad 4. srpnja 1863. godine. Demoralizirana ovom katastrofom, predaje se i posada Port Hudsona pa je tako Sjever zagospodario cijelim tokom rijeke Mississippi. Konfederacija je bila prepolovljena na dva dijela što je bio udarac od kojega se nije uspjela oporaviti; golemi teritoriji zapadno od velike rijeke izgubili su svaku vojnu važnost, mada je Texas ostao u južnjačkim rukama sve do kraja rata.
Otprilike istodobno, na konferenciji u Richmondu general Robert E. Lee uspijeva odvratiti pojačanja tako potrebna zapadnom dijelu bojišnice i pridobiva Davisa za svoj plan prodora na Sjever. Namjera mu je forsirati odlučnu bitku na teritoriju neprijatelja. Njegov autoritet te pretjerano povjerenje u vlastite borbene sposobnosti, uz podcjenjivanje sjevernjačkih trupa, odnijeli su prevagu. Odluku južnjačkoga vodstva iz današnje je perspektive lako okarakterizirati kao pogrešku. Međutim, upućivanje pojačanja Johnstonu bilo bi u najboljem slučaju lutrija, uslijed potrebnoga vremena da pojačanja dođu do Vicksburga čija bi sudbina dotada ionako bila odlučena. Na istoku, oslabljena Army of Northern Virginia bila bi u znatno nepovoljnijem položaju pred dvostruko brojnijim neprijateljem. Vrijedi napomenuti da u ovoj fazi sukoba Jug počinje ozbiljno osjećati nedostatak ljudstva. Svjestan situacije, Lee je znao da mu ne preostaje mnogo opcija – čekati na iduću ofenzivu Sjevera značilo je uplesti se u rat iscrpljivanja, u kojem ne bi bilo šanse za uspjeh. Njegova "Army of Northern Virginia", podijeljena sada u tri korpusa (Hill, Ewell, Longstreet) krenula je marširajući prema plodnim poljima i bogatim gradovima Pennsylvanije. U blizini malenog gradića Gettysburga sukobila se sa svojim starim protivnikom pod novim komandantom; George Meade zapovijedao je s Army of the Potomac umjesto Josepha Hookera koji je pao u Lincolnovu nemilost usprkos podršci moćnoga Samuela P. Chasea. Desetodnevna odsutnost Stuartovog konjaništva, za što je donekle bio kriv sam Lee dajući Stuartu nejasne i nedovoljno precizne naredbe, ostavila je po prvi put Leea bez točnih informacija o snazi i veličini sjevernjačkoga rasporeda. Unatoč tomu hendikepu te protivljenju Longstreeta, general Lee odlučuje se za napad.
Uslijedili su bezuspješni juriši na desno i lijevo krilo protivnika pa južnjački zapovjednik zaključuje da je linija Unije najslabija u centru i naređuje juriš za proboj istoga. Nasuprot njegovim nadama, sjevernjačko topništvo i utvrđeno pješaštvo potpuno je odbacilo napadačke formacije Južnjaka uz strahovite gubitke. Oko 40 000 vojnika poginulo je i ranjeno u ovoj bitci, koju se često naziva odlučnim trenutkom Građanskoga rata. Jug je bolno osjetio nedostatak nezamjenjivog "Stonewall" Jacksona; vladalo je opće mišljenje da generali A. P. Hill i Richard Ewel nisu dostojna zamjena. Kod Gettysburga je Jug izgubio više no što si je mogao priuštiti, ali još je kod Vicksburga pretrpljen nenadoknadiv gubitak. Generalu Leeju, čija je vojska izgubila skoro 30% svojih efektiva nije preostalo ništa drugo no povući se u Virginiju. U jednako lošemu stanju, Meade se nije usudio krenuti u potjeru. Težište se operacija premjestilo iz Virginije u Tennessee, gdje je Rosecran vješto izmanevrirao Bragga i ušao u Chatanoogu, ali je bio strahovito poražen u bitci kod rječice Chickamauge, vođenoj 19. i 20. rujna, gdje su obje vojske izgubile trećinu svojih snaga. Potpuno uništenje federalne vojske bilo je izbjegnuto zahvaljujući generalu Thomasu, otada zvanom "Stijena Chickamauge".
Ionako omrznut, B. Bragg je kritiziran zbog propuštene prilike da uništi Rosecrana, kojeg je na mjestu zapovjednika Army of the Cumberland zamijenio Thomas. Prvi je put Davis zapadni front pojačao s istoka; neposredno prije Chickamauge Longstreet se pridružio Braggu. Washington nije smio dopustiti gubitak Thomasa i njegove vojske; dva armijska korpusa izdvojena su od Meada i upućena željeznicom na zapad gdje su stigla u rekordnomu roku. Uz ova pojačanja i pristiglog Hookera, Grant je uspio probiti jedan kordon k opkoljenoj vojsci kombinirajući riječne flotile, pontonske mostove i zemljane putove. Sherman je dolazio s istoka (i bio odbijen), a Burnside se spuštao sa sjevera; na ovu je prijetnju Bragg odgovorio slanjem Longstreeta, dodatno slabeći vlastitu poziciju. Pojačana, Army of the Cumberland bila je spremna za proboj. Thomasovi su vojnici željni pobjede 25. studenog jednostavno pomeli južnjačke položaje na uzvišenjima iznad Chatanooge u jednom od najspektakularnijih ratnih juriša. Poraženi su se Južnjaci povukli u Georgiju; za Jug je zapad bio nepovratno izgubljen.

Nepokolebljiva odlučnost Sjevera da ratuje do potpune pobjede očituje se, između ostaloga, u Lincolnovu imenovanju Ullysesa S. Granta vrhovnim zapovjednikom svih vojski Unije, početkom 1864. godine. Komandu nad Army of the Potomac i dalje je zadržao general George Mead, iako je zapravo Grant bio glavni pokretač i kreator akcija glavne sjevernjačke sile u posljednjoj godini rata – godini u kojoj vojska Unije neće uzalud rasipati svoje snage, već će pod Grantovim kormilom koordinirano krenuti na iscrpljeni Jug. Poštujući Meada i njegovu zapovjednu strukturu sa zapada je doveo Phila Sheridana da vodi konjicu. Profesijom pješak, "Little Phil" se u toj ulozi snašao izvrsno. Grant je bio dovoljno obziran da svoje administrativne dužnosti prepusti generalu Hallecku u Washingtonu, što je funkcija kojoj je dotični za razliku od komandiranja na bojišnici bio itekako dorastao. Efektivnu komandu nad zapadnim armijama prepustio je svomu prijatelju i čovjeku od najvećega povjerenja, Williamu T. Shermanu, koji je pod komandom imao najbolje časnike koje je Sjever mogao dati: Georga H. Thomasa i Jamesa B. McPhersona (potonji će ponijeti tužni epitet najviše rangiranoga poginulog časnika Unije).
Na proljeće Sherman započinje svoj slavni "marš ka moru", iskaz snage Sjevera pred očitom slabošću Juga. Neopterećen vlastitom linijom opskrbe, namjeravajući se opskrbljivati od zemlje kroz koju je prolazila njegova vojska, Sherman će, njegovim riječima, nagnati Georgiu „da zavija do boli“ , a taktiku spaljene zemlje koju je nemilosrdni Sherman provodio na svom uništavajućem putu iskusit će naročito teško država Južna Karolina, pokretač secesije. Njegov protivnik Joseph Johnston (Braxton Bragg konačno je bio smijenjen i vraćen u Richmond) oprezno će manevrirati izbjegavajući direktnu konfrontaciju sa Shermanom, što je bila uspješna taktika koja je Shermana prilično frustrirala. No Jefferson Davis nije mislio tako i umjesto Johnstona komandu Army of the Tennessee prepušta Johnu Hoodu; veću uslugu od te nije mogao učiniti svomu neprijatelju. Hood je bio previše agresivan zapovjednik; niz loše planiranih bitaka koštalo je Jug grada Atlante, a Hooda početkom 1865. godine izgubljene bitke kod Nashvillea i uništenja vlastite vojske, jedine konfederacijske vojske uništene na bojnom polju zaslugom briljantnoga Georga Thomasa. Ovaj je pohod, uz legendarni podvig admirala Davida G. Farraguta u zaljevu Mobile, znatno učvrstio Lincolnove šanse za izbornu pobjedu. Shermanov je cilj bio grad Savannah na atlantskoj obali Georgije, kojega je ponosno predao Lincolnu kao božićni dar.
Od te je točke krenuo na sjever u Južnu Karolinu prema glavnom gradu Columbiji, koju je ostavio u plamenu. U konačnici, Sherman će zaći za leđa Richmondu i Petersburgu, ključnom želejezničkom čvorištu kojega je Grant opsjedao već duže vrijeme, u nizu najžešćih bitaka kojima je svjedočilo američko tlo (Wilderness, Spotsylvania Court House, Cold Harbour). U mjesec dana kampanje Grant je izgubio oko 65 000 ljudi, dok je Lee pretrpio za njega nenadoknadivih 35 000. U konjaničkoj bitci kod Yellow Taverna pogiba legendarni James Stuart. Veliki gubitci nisu obeshrabrili Granta; uporno je manevrirao tražeći slabu točku u izduženoj liniji obrane sve slabije Army of Northern Virginia, koja uslijed užasnih gubitaka u desetomjesečnoj neprekidnoj borbi te sve većega dezerterterstva više nije bila ni sjena svoje nekadašnje snage. Prepad gen. Jubala Earlyja i njegove malene sile od 15 000 ljudi kroz dolinu rijeke Shenandoah do samih predgrađa Washingtona, prouzročio je veliku brigu Lincolnu, ali zapravo nije značio ništa. Phil Sheridan je porazio Earlya i odbacio ga kroz plodnu dolinu Shenandoah, usput uništavajući farme, usjeve i stoku tako temeljito da bi po Grantovim riječima tu "i vrana morala letjeti noseći vlastite zalihe".
Padom Fort Fishera, jedine preostale južnjačke luke, Army of Northern Virginia bila je osuđena na gladovanje. Pokušaj proboja u ožujku pretvorio se u fijasko, kao što se moglo i očekivati. Konačno, opsadom prenapregnuta linija od Richmonda do Petersburga slomila se u travnju 1865. godine kod Five Forksa. Lee je bio prisiljen narediti evakuaciju Richmonda a Jefferson Davis dao se u bijeg. Predsjednik Lincoln bio je u blizini fronta kod Petersburga; 4. travnja 1865. godine ušao je u spaljeni i napušteni Richmond, burno pozdravljen od vlastitih jedinica, a od oslobođenih crnih robova na ulici dočekan kao božanstvo! U najemotivnijem trenutku svoga života sjeo je za isti stol za kojim je Jefferson Davis četiri ratne godine upravljao sada već pregaženom Konfederacijom.

General Lee i njegova nekad nepobjediva "Army of Northern Virginia" počeli su svoje povlačenje na zapad u uzaludnoj nadi za spajanjem sa ostacima Johnstonovih trupa. Grant je krenuo u potjeru; kada su se sjevernjačke snage poput golemih kliješta počele stezati oko kolone gladnih, poderanih i bosih južnjačkih vojnika, Lee je shvatio da je došao kraj. Mladi konjički general Unije George A. Custer u nevjerici je primio zastavu primirja prenesenu kroz južnjačke linije uz glasna negodovanja ponosnih Južnjaka. Njihov je zapovjednik bio svjestan kako nastavak borbe ne donosi ništa osim besmislene smrti. U veličini svoje plemenitosti i snazi razuma, Lee je odbio prijedlog svojih podčinjenih da se rasprše i nastave gerilski rat; spadajući u one rijetke povijesne ličnosti svjesne vlastite nevažnosti u odlučujućim trenutcima i duboko svjestan nesagledive štetnosti takve opcije za budućnost Sjedinjenih Država, najpopularniji general u američkoj povijesti izgovorio je besmrtne riječi: „Idite kućama i budite dobri građani kao što ste bili vojnici“. U osobi generala Granta, Lee je našao sugovornika jednako željnoga trajnog mira. Ullyses Grant, sin kožara iz Ohija 12. je travnja 1865. godine, u malenom mjestu zvanom Appomattox Court House, sjeo za stol s potomkom jedne od najstarijih porodica prvih američkih kolonija, prihvativši predaju Army of Northern Virginia. Grantovi su uvjeti bili velikodušni – južnjački su časnici smjeli zadržati osobno oružje, a svi su vojnici bili pomilovani te im je bilo poštovano privatno vlasništvo. Svjestan da su većina južnjačkih vojnika farmeri, Grant je dozvolio da zadrže svoje konje i mazge, a u svojoj je uviđavnosti zabranio veliko slavlje kako ne bi ponizio poraženoga protivnika. Iako plemenita, njegova je naredba među oduševljenim trupama uvelike bila kršena.
Lincolnu nije bilo suđeno da dugo uživa u pobjedi i provede svoj plan o restauraciji Unije. Prilikom jedne predstave u Fordovu kazalištu u Washingtonu ubio ga je fanatični John W. Booth. Funkciju je predsjednika preuzeo dotadašnji potpredsjednik Andrew Johnson. Tragedija je razmahala krila republikanskim radikalima čime je nanesena najveća uvreda predsjedniku mučeniku. Rekonstrukcija kakvu je Lincoln planirao i želio, pretvorila se u gorak, nepravedan i mučan proces, koji se otegao generacijama, ostavivši gorke plodove nerazumijevanja i mržnje. Pokojni je Lincoln želio dostojanstvenu reintegraciju južnih država u Uniju, svjestan da krivica za sve patnje ne leži samo na jednoj strani. Nije htio kažnjavati ikoga niti slaviti trijumf jednih nad drugima; razumio je možda bolje od svih da je kraj rata zapravo jedini istinski trijumf Sjevera i Juga. U svjetlu poštivanja Lincolnovih ideja valja promatrati i dobronamjeran, mada nespretan, Shermanov pristup prilikom Johnstonove predaje kod Durham's Stationa, kojim je prešao okvire uobičajenih vojnih ovlasti. U općoj je histeriji Stanton optužio Shermana za veleizdaju, nanijevši mu smrtnu uvredu, no Stantona su ionako mrzili mnogi, a Shermanov ugled nije bio ničim okaljan te je zauzeo mjesto u povijesti koje mu i pripada, uz ostale velikane Unije. Jedan odred konjice zarobio je 10. svibnja Jeffersona Davisa u blizini Irwinwillea, u Georgiji. Prkosan i omrznut na Sjeveru, Davis je bio zatočen na dvije godine, no ipak mu nije suđeno za veleizdaju, kao uostalom nijednom konfederacijskom dužnosniku. Također nije dokazana nikakva veza između atentata na Lincolna i službenih predstavnika vlasti Konfederacije. Posljednji hitci Građanskoga rata ispaljeni su 13. svibnja 1865. godine u beznačajnom okršaju pored Palmito Rancha u Texasu, koji je ironično završio porazom Sjevera.

erasmus · Upisano: Čet Sij 15, 2009 8:56 pm Naslov poruke:

svka cast odlicna tema i jako puno zanimljivih informacija Clap 2

_________________
Živi kako možeš, kad nemožeš kako hočeš!

von Stuck · Administrator

Krasno.Koncizno a opet dovoljno detaljno.Užitak za čitati.

Grunf · Administrator

Sviđa mi se tijek ove teme. Puno korisnih informacija. Ako tko ima fotografije ili dobre crteže u boji, dobro bi se uklopili u temu. Spomenuo bi da je jedan od najčuvenijih američkih slikara tog vremena Winslow Homer slikao prizore sa bojišnice u kojima je prikazivao obične vojnike i prizore sa ratišta koji nisu bili herojske masovne scene.
_________________

Group build - Metal finish battle