Sovjetski Savez pod Staljinom

T34 · Gost

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, ili jednostavno Sovjetski Savez, prva je u povijesti, zanemarimo li razne pokušaje od Pariške Komune 1871. godine nadalje, državna tvorevina socijalističkog političkog i društvenog uređenja.
U svojih nepunih 70 godina postojanja , što u povijesti ljudskog roda možda i je zanemarivo kratak period, Sovjetski Savez ostavio je golemog traga, brojna pitanja i dileme sociolozima i povjesničarima, niz herojstava svojih zanesenih građana i nevjerojatnih poduhvata na ekonomskom, znanstvenom i organizacijskom planu ali i tešku hipoteku zločina svemoćnih generalnih sekretara Komunističke Partije, u prvom redu Josifa V. Staljina.
Država koju su mnogi i izvan granica SSSR-a dočekali kao ostvarenje jednog sna, na kraju će ponijeti tužan epitet «tamnice naroda» poput carske Rusije Nikole II, na čijim je ruševinama u vihoru svjetskog i građanskog rata i nastala; pad i raspad koje će donijeti Europi novi val slobode, demokracije i napretka, otkloniti permanentnu prijetnju novog svjetskog rata ali i otvoriti staro pitanje kulturološke i civilizacijske pripadnosti tog prostora kojim danas, kao i nekad, opet dominira Rusija.

Po svom prvom Ustavu iz 1924. godine Sovjetski savez stvoren je kao zajednica prijateljskih socijalističkih republika, zasnovana na ravnopravnosti njezinih naroda i narodnosti.
Prevladavši iskušenja građanskog rata i strane intervencije, ulazi u relativno miran period koegzistencije sa kapitalističkim svijetom, kom postaje važan trgovački, ali ne i politički partner .
Slijedi ubrzani ekonomski razvoj, pri čemu primat ima industrija a zanemaruje se poljoprivreda; posljedice takve orijentacije bile su nestašica hrane za rapidno rastuće gradsko stanovništvo te propadanje seljaka, nasilno uguranog u sustav sovhoza i kolhoza.
Posljedica takve politike, čiji su osnovni principi izraženi a ciljevi postavljani u famoznim «petoljetkama» tj. petogodišnjim privrednim planovima bila je da se Sovjetski Savez već početkom tridesetih godina mogao pohvaliti položajem druge industrijske sile svijeta što je plaćeno uz ogromnu cijenu, cijenu koju je prije svih platio seljak.
Lenjin umire 1924. godine; gasi se njegov «NEP » a postupno se ukida svaki oblik privatnog vlasništva; pri čemu je opet naglasak na industriji, koja bilježi nevjerojatan rast; u odnosu na stanje prije Prvog svjetskog rata, točnije 1913. godine, bilježi ukupan rast proizvodnje za 6 puta!
Takav privredni rast prati i odgovarajući porast svih razina školstva, posebno visokoškolskog obrazovanja, kako bi se osigurali potrebni kadrovi za industriju, ali kao da nikoga nije posebno zamaralo propadanje sela i godišnji rast poljoprivredne proizvodnje od samo 1.6%, usred prisilne kolektivizacije , neiskustva, duboko ukorijenjenog konzervatizma, niskog stupnja obrazovanja seljaka i nepostojanja bilo kakve osobne inicijative usred krute, planski dirigirane kolhozničke prakse.
Staljin je dotad već uspio nadvladati svoje političke protivnike u borbi za Lenjinovo naslijeđe i učvrstiti se kao neprikosnoveni vođa zemlje, oprezno i polako gradeći kult ličnosti.
Na raspolaganju mu je stajala, ukoliko izuzmemo tanak sloj intelektualaca i prosvijećenog radništva, «nacija divljaka» nasilno otrgnuta od svoje tradicije, religije i ugurana u nemilosrdni stroj napretka, stroj koji po Staljinovim riječima mora biti sposoban «kroz deset godina prestići naše protivnike; inače će nas oni zgaziti».
Nikada se te riječi neće činiti više proročanske nego 1941. godine, kad će Hitlerove armije marširati na Moskvu; nikada ta ista nacija neće imati više povjerenja u čovjeka koji joj je istodobno bio i otac i očuh, spasitelj i krvnik, praštajući mu sve grijehe pred smrtnom opasnošću koja je stizala s njemačkim tenkovskim kolonama.
Do tih teških dana i 1941. godine Sovjetski Savez prebrodit će jedno strašno razdoblje terora, nesigurnosti, straha, čije strahote blijede tek pred pustošenjima i patnjama koje je zemlji donijela njemačka invazija i Drugi svjetski rat.

Povijesna je ironija da ovo razdoblje terora i najgore tiranije kakva se može zamisliti počinje proklamacijom novog Ustava iz 1936. godine, koji ne oskudijeva u demokratskim i građanskim slobodama.
Sovjetski Savez nikada više nije predstavljao «idealni tip» totalitarne države u svom najstrašnijem obliku nego u tih par nesretnih godina Staljinovih montiranih procesa u kojima se obračunao sa svim neistomišljenicima u Partiji, časničkim zborom Crvene Armije, intelektualcima, Židovima, i svima za koje je pretpostavljao da bi mogli ugroziti njegov neprikosnoveni položaj.
Profinjenosti i intelektu jednog Trockog, Buharina, Zinovjeva i drugih Staljin suprotstavlja svoju sirovu, okrutnu moć.
Konačno dobiva mogućnost da svoju tezu «socijalizma u jednoj zemlji» predoči u stvarnost; navodeći kako država mora biti jaka i nemilosrdna prema unutarnjim i vanjskim neprijateljima revolucije.
Koliko je Staljin bio nemilosrdan pokazuju i brojke; u tom je razdoblju živote izgubilo i do 20 milijuna ljudi usred pogubljenja, izloženosti nečovječnim postupcima i mučenju u zatvorima, prisilnom radu u gulazima, prisilnom preseljenju čitavih nepodobnih naroda u sibirske pustoši…
Iz današnje perspektive neshvatljiv je takav postupak prema vlastitom narodu; postavlja se pitanje Staljinova karaktera pa i psihičkog zdravlja; Staljin nije bio psihički bolesna ili nestabilna ličnost, poput Hitlera a ne može se tvrditi ni da je bio paranoik.
Iza zidina Kremlja carevao je hladni, bezobzirni birokrat, cinik i sociopat, lišen bilo kakve ideološke iluzije, što će jasno potvrditi njegova kratkotrajna preobrazba za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Njegova jedina ideologija je bila moć, a sredstvo za očuvanje te moći bila je Partija i omraženi policijski aparat poluvojnog ustrojstva NKVD .
Do veljače 1939. godine većina starih boljševika je pobijena, Trocki je spas potražio i kratkotrajno našao u bijegu; teror je počeo blago popuštati.
Mnogi su već i tada bili uvjereni u neizbježnost budućeg svjetskog sukoba, sukoba u kom Sovjetski Savez neće moći ostati po strani.
Nacisti su otvoreno pretendirali na teritorij Sovjetskog Saveza u svom «širenju životnog prostora na istok», zadojeni rasističkom mržnjom prema navodno rasno i intelektualno inferiornim Slavenima, posebno Rusima i Ukrajincima, a Hitler je strastveno govorio o «milijunima beskorisnih izjelica koji moraju umrijeti ili otići u Sibir».
Pa ipak je čitav svijet ostao zaprepašten kada su dva diktatora sklopila sporazum o nenapadanju; danas znamo da su obojica kupovala vrijeme; Hitler za svoj obračun sa zapadnim demokracijama, Staljin za reorganizaciju i naoružavanje Crvene Armije na koju su čistke ostavile katastrofalne posljedice, što je jasno pokazala kampanja u Finskoj.
Staljin je s određenom dozom pokvarenosti i zadovoljstva pratio prve godine novoga rata, kada je zapadna Europa izuzev Velike Britanije pala pod njemačku čizmu, zanemarujući sva upozorenja stranih i vlastitih obavještajnih službi o predstojećem napadu.
Za ono što je uslijedilo u ranu zoru 22. lipnja 1941. godine nitko nije bio spreman, ni vojska, ni narod, a ni sam Staljin.

Drugi svjetski rat zauvijek je promijenio lice Sovjetskog Saveza i dao mu pečat koji je zemlja nosila do «perestrojke» i Gorbačova, tj. do samog urušavanja socijalističkog poretka i raspada sovjetskog imperija.
Još jednom Staljin je od svoga naroda tražio najveću žrtvu; ovaj put ne za socijalizam, ne za svjetsku revoluciju čiji će plamen buknuti iz Oktobarske revolucije, već za majčicu Rusiju, za Domovinu, ne za «bolje sutra» već za goli opstanak danas.
Kao da je opet uskrsnula stara Rusija iz 1812. godine, još jednom sama pred najvećim osvajačem svoga vremena.
Sovjetski režim položio je u ratu svoj najteži ispit pri čemu je, mora se priznati, veliki doprinos dao Staljin osobno, svojim velikim organizacijskim sposobnostima i sposobnostima prilagodbe novonastaloj situaciji - koja je najavljivala katastrofu.
Potpuno nespremnu Crvenu Armiju desetkovale su nadiruće njemačke divizije, izgubljena su golema prostranstva i neprijatelj se nalazio pred vratima Moskve.
Usred pomanjkanja svega, goleme industrijske seobe na istok, Staljin igra na rodoljublje običnog naroda, vojnika, «malenih kotačića u stroju» kako ih je nazivao, koje je toliko unesrećio u proteklom desetljeću a čiju je vjernost i odanost sada očajnički trebao.
Promjene koje su zahvatile Crvenu Armiju, narod i čitavu zemlju u te četiri ratne godine potpuno su promijenile ideološki karakter države.
Časničkom zboru koji je desetkovan u čistkama i ponižen u lažiranim sudskim procesima vraća se stara slava; ukinute kao mrski znak klasne distinkcije na ramena sovjetskih časnika vraćaju se epolete, nose se sablje; omraženi politički komesari nestaju iz štabova nižeg ranga, uvode se ili bolje rečeno vraćaju počasni gardijski nazivi jedinicama koje su se istakle u borbi, a postrojeni sovjetski vojnici na obljetnicu Oktobarske revolucije, neposredno pred veliku zimsku protuofenzivu 1941.god. zapanjeno slušaju Staljina kako ih ohrabruje veličanjem carskih junaka, donedavno toliko preziranih i odbačenih;
«neka nas nadahnjuju slavna i muževna djela naših predaka: Aleksandra Nevskog, Dmitrija Donskog, Kuzme Minjina, Aleksandra Suvorova i Mihajla Kutuzova…»
Internacionala, himna radničkog pokreta i Sovjetskog Saveza zamijenjena je novom, koja potiče patriotske osjećaje u narodu, jasno spominjući veliku Rusiju, budeći nacionalizam i mržnju spram njemačkih napadača.
Pravoslavnoj crkvi dana je veća sloboda; ponovno su otvorene crkve a u njima moskovski patrijarh moli za «pobjedu Kristova križa nad njemačkim križem».
Zanimljiv je još jedan fenomen koji je zaživio usred ratnih zbivanja; kako se ratna sreća polako preokrenula sovjetske su armije krenule na zapad, i golemoj većini vojnika bio je to prvi susret sa drukčijim načinom života i razmišljanja; uvidjeli su da narodi predratnih kapitalističkih zemalja imaju veći životni standard u ratu nego oni u miru; i ta će saznanja donijeti nazad sa sobom u domovinu.
Ponašanje u zaposjednutim područjima također je bilo problematično; praksa masovnih silovanja, usred patrijarhalnog odgoja većine vojnika, želje za osvetom i frustracija uzrokovanih teškim borbama i gubitcima.
Zanimljivo je napomenuti da su u borbi aktivno sudjelovale i žene, njih skoro milijun na raznim borbenim zadatcima, isticale su se kao piloti, tenkisti; postojale su zasebne ženske eskadrile i tenkovske jedinice, ravnopravne svojim muškim kolegama.
Pobjeda nad nacističkom Njemačkom donijela je golem ugled u svijetu Staljinu osobno a Sovjetskom Savezu status velesile; na pobjedničkoj paradi u Moskvi veterani Crvene Armije bacali su pred Staljinom zastave poraženih njemačkih armija kao nekoć Kutuzovljevi vojnici zastave francuskih pukova pod noge cara Aleksandra, nakon trijumfa nad Napoleonom.
Čitava ta ceremonija nije bila tek osobni hir jednog vođe; bila je to smišljena demonstracija slave, moći i ponosa, ali u njenoj sjeni stajala je golema bol jedne nacije, bol iz činjenice koju nitko nije mogao sakriti a ona je bila strašna; danas znamo da je živote izgubilo oko 25 milijuna sovjetskih građana, od toga 11 milijuna na fronti a ostali se vode kao civilni gubitci.
Staljin nije mogao i smio dopustiti da te činjenice, kao i saznanja o njegovim katastrofalnim propustima na početku rata izađu na vidjelo i razbiju mit o «mudrom» i «nepogrešivom» vođi zemlje.
Prikrivanje takve istine razbudilo je Staljinovu bezobzirnost i svirepost; među njegove najodvratnije poteze spada slanje bivših sovjetskih vojnih zarobljenika ponovno u gulage NKVD - a, pa i jednog dijela vojnika povratnika s fronte koji su imali tu sreću da prežive, ali i nesreću da u dodiru sa zapadnim saveznicima u Njemačkoj poprime neke druge ideje i možda shvate da ne žive u najsretnijoj zemlji na svijetu.
Svi su ti ljudi Staljinu bili opasni; kao i niz u bitkama proslavljenih generala i maršala, slavljenih u štampi tokom rata - većina ih je premještena na beznačajne funkcije u zabite vojne okruge goleme zemlje; ukloniti ih kao izdajnike i špijune bilo je nemoguće u takvim uvjetima, previše čak i za Staljina.

U ranom poratnom razdoblju bilježi se nagli rast ruskog nacionalizma i nacionalnog ponosa , u povijesnim knjigama sve vrvi od slavnih ličnosti ruske vojne i kulturne prošlosti, ali Staljinu više ne trebaju povijesni primjeri kojima će zapaliti mase; on nudi samog sebe, mudrog i nepogrešivog vođu, pobjednika nad najvećom opasnošću koja se ikada nadvila nad zemlju.
U tim posljednjim godinama njegova života u njemu se budi megaloman, a raste nepovjerenje prema vlastitim suradnicima.
Nagađanje svake vrste je nezahvalno, osobito u znanosti poput povijesti, ali mišljenje je mnogih da je samo smrt spriječila diktatora u provođenju novog vala čistki, mnogo većeg opsega no prijeratnih.
Na meti su se našli opet Židovi, liječnici, intelektualci, književnici; motiva nikad nije nedostajalo - Hladni se rat zakuhavao, dvije su se supersile indirektno ogledale u Koreji, a sovjetski su znanstvenici uspjeli proizvesti atomsku bombu.
Staljin je umro osamljen, okružen aureolom straha čak i na samrti.
Njegova je smrt, kada je javno obznanjena dovela do masovne histerije među narodom, u mnoštvu koje se okupilo na Crvenom trgu mnogo je ljudi na smrt izgaženo, u očima svih bile su suze, ali to nije spriječilo grupu praktičnih komunista, koje je predvodio Nikita Hruščov da preuzmu vlast i eliminiraju omrznutu grupu najužih Staljinovih suradnika, te konačno na famoznom XX kongresu KPSS - a objave istinu o prirodi Staljinove vladavine i o njegovu autokratskom karakteru.
Oni su rasli u njegovoj sjeni; po potrebi su bili jednako bezobzirni i okrutni, tražili su načina da opravdaju sebe i Partiju, prikazujući Staljina kao malignu tvorevinu na zdravom tkivu socijalizma.
Demokratizaciju, osobne slobode, veći životni standard, sve za čime su vapili napaćeni narodi Sovjetskog Saveza oni nisu htjeli, a ni mogli pružiti; sistem za takvo nešto jednostavno nije bio sposoban bez opasnosti po vlastitu egzistenciju; golema zemlja glomaznog birokratskog aparata, prevelikog vojnog proračuna i neefikasne ekonomije, nije mogla držati korak sa europskim zapadom i Sjedinjenim Državama, usprkos golemim prirodnim bogatstvima i teoretski skoro neograničenim resursima, urušila se u vlastitoj izoliranosti i siromaštvu, nalazeći se krajem XX stoljeća skoro na rubu gladi.
Sovjetski Savez ostao je u povijesnim okvirima neuspješan i kratkotrajan eksperiment vladavine jednog poretka, začet kao san, ali u praksi je za milijune onih koji su pod vladavinom Partije živjeli i umirali taj san više izgledao poput noćne more.

Staljinova vladavina dala je neizbrisiv pečat Sovjetskom Savezu i čitavom jednom razdoblju.
Sovjetski Savez u svojoj povijesti nikada nije toliko podsjećao na svog glavnog ideološkog protivnika - nacističku Njemačku pod Hitlerom, usprkos radikalno različitoj ideološkoj osnovi na kojima su te države, odnosno njihovi režimi počivali.
Dominantna i središnja uloga vođe, podređenost svega vođi i partiji koja ga slijedi, bezobzirnost kojom se vlast prigrlila i čvrsto držala, fizičke eliminacije stvarnih i izmišljenih protivnika, antisemitizam te teror nad vlastitim narodom samo su neke od karakteristika tih režima koji se ipak jesu razlikovali; no proizlazilo je to više iz razlika kulturno civilizacijskog okružja iz kojih su izrasli, te teoretsko - ideološkog temelja.
Kamuflirani tehničkim čudima svog vremena, napretku znanosti, vladavine orijentalnog, despotskog tipa poput Staljinove nisu mogle, a ponekad se ni trudile, prikriti svoju pravu narav.
Josif Visarionovič Staljin, taj «željezni» čovjek, imao je samu jednu ambiciju; vladati pod svaku cijenu; žrtvovao je toj ambiciji sve - ideale, revoluciju koja ga je iznjedrila, narod ali i vlastitu obitelj.
Bio je dosadan govornik, suhog, birokratskog glasa, nije dizao narod na noge poput Hitlera ili Churchilla; narod koji ga je bez sumnje obožavao, ali i toliko propatio podvrgavajući se krutoj, neuništivoj, okrutnoj volji vođe.
Zabluda je misliti da je Lenjinova ličnost bila humanija ili manje okrutna od Staljinove, ali ostaje pitanje u kom bi pravcu krenuo Sovjetski Savez i indirektno čitav kasnije izgrađeni komunistički svijet, bez teške hipoteke i prakse zla i zločina koje im je u naslijeđe, poput kakvog ukletog političkog testamenta ostavio Staljin.

Andrej · Upisano: Sub Svi 17, 2008 7:35 pm Naslov poruke:

Znači ovaj tekst samo potvrđuje moju izjavu,socijalizam nije komunizam jer je komunizam iskiveni fašizam prekriven obilježima socijalizma

Josip · Upisano: Ned Svi 18, 2008 8:09 am Naslov poruke:

A ja bih dodao samo to, da ruska država nikada u povijesti nije bila uzor prijateljstva i suživota svojim susjedima i malim narodima pa je CCCP nažalost ubrzo krenuo istim stopama kao i predhodna monarhija.
Osobno sam vrlo sretan, da ne graničimo sa njima Exclamation

Josip
_________________
Live & let die

Dario · Upisano: Ned Svi 18, 2008 10:07 am Naslov poruke:

Andrej · Upisano: Ned Svi 18, 2008 10:12 am Naslov poruke:

mskukan · Upisano: Ned Svi 18, 2008 11:40 am Naslov poruke:

Kada smo već kod socijalzma i komunizma...
Ideja socijalizma kao takva je dobro zamišljena. Međutim loše je realizirana, a realizirana je loše jer je socijalistička ideja i filozofsko učenje socijalizma pretvoreno u ideološki obrazac prilagođen potrebama političke agitacije. Tu dolazimo do osnovne razlike između socijalizma i komunizma. Socijalizma je filozofski pojam, a komunizam politički. Dalje se razlike same od sebe izvode a temelje se na toj razlici.

Ako i zanemarimo ljudski faktor, socijalizam kakav se nastojano poluciti na temelju ucenja Marxa i Engelsa oktobarskom revlucijom 1917 u startu nije mogao biti uspješan. To zbog toga što je bio preuranjen i to zbog toga što je bio vođen snažnim političkim ciljevima.
Socijalizam je trebao biti prirodni slijed nakon komunizma (historijski materijalizam), koji bi se istovremeno odvijao u razvijenim krajevima svijeta, i to nakon dovoljne akumulacije kapitala. Razvijene kapitalističke države bile su "zrele" za takvu jednu revoluciju jer su stvorile dovoljan višak kapitala koji je bio dijeljen manjini društva koja je imala kontrolu nad proizvodnim sredstvima. Taj akumulirani višak bio je potreban kako bi se uopce provela ideja podruštvljenja proizvodnih sredstava a nakon preuzimanja kontrole nad njima od većine društva, radnika, trebala je uslijediti raspodjela tog viška po principu svima jednako.
No u Rusiji 1917. nije bilo tako. Kako akumulirani kapital nije bio dovoljan za provođenje socijalističke revolucije, Lenjin i kompanija taj višak je nastojala stvoriti represijom na ruskog seljaka. No i nakon što je on bio stvoren nije upotrebljen onako kako je trebao biti. Sa ciljem stvaranja besklasnog društva, dobila se jedna klasa koja je imala u rukama proizvodna sredstva i moć političkog odlučivanja istovremeno, a to je pogubna kombinacija. Dovoljno je samo vidjeti Staljina i njegovu politiku pa je odmah jasno o cemu je rijec.
Pozivanjem na Marxove postavke u toj borbi dovelo je do pojma marksizma koji su u biti revidirani stavovi komunističkih vođa i kojem se malo moglo naći od originalnih stavova koje je on proklamirao.
_________________
Skuki

Teška vremena prijatelju moj, đavo ih odnio

Josip · Upisano: Ned Svi 18, 2008 12:51 pm Naslov poruke:

Čini mi se, da je Marx jasno koncepcirao svoju ideju i nauk za razvijene industrijske zemlje zapadne i centralne Evrope, a ne za pretežito agrarne ili polufeudalističke države širom svijeta, koje su ga bez predumišljaja prigrlile i bez ijedne iznimke totalno skrenule Evil or Very Mad

Uvijek mi se smući kada čujem o raznoraznim marxističkim i komunističkim gerilama u najzabačenijim kutcima svijeta Rolling Eyes

Josip
_________________
Live & let die

mskukan · Upisano: Ned Svi 18, 2008 1:30 pm Naslov poruke:

chemical_ali · Gost

koliko god se u knjigama izjednačavao komunizam sa fašizmom i nacizmom,takva poredba je besmislica i samo je instrument kojom se nastoje umanjiti monstruozni zločini fašizma i nacizma.jedno moramo jasno reći-komunizam u 2. svjetskom ratu je bio antifašistički pokret,čemu u prilog i jasno govori sljedeća usporedba-u fašizmu i nacizmu ideologija je propagirala tzv naciju "nadljudi" koji moraju sve druge narode učiniti slugama i robovima(vrlo je poznato što je hitler mislio o slavenima i kakav je plan imao za njih iako je na ovim prostorima imao 3 kvislinška marionetska kvazipokreta koja su ga slijepo slijedila i pomagala u ostvarenju ciljeva njegove politike),dok je komunizam u svojoj doktrini zamišljen kao društvo jednakih,mada su u SSSR-u postavke te doktrine izobličene kako bi bile u skladu sa staljinovim stavovima i ciljevima.ipak,iako je staljinov sovjetski savez vodio politiku masovnih čistki,montiranih procesa i istrebljenja čitavih intelektualnih sfera društva koje njemu privatno "nisu sjele",uloga komunističkog sovjetskog saveza u konačnom slomu nacističkog 3. reicha je neupitna i povijesno transparentna činjenica.

fašizam je uživao veliku potporu katoličke crkve jer kao prvo-fašisti su tad imali kapital(a kapitalisti znaju da tko kapital ima u dostatnoj količini,drma svijetom) te zato jer je katolička crkva u komunizmu koji se širio vidjela veliku prijetnju svom opstanku(prvenstveno materijalnom a potom i duhovnom).ta potpora je iznjedrila mnoge povijesne kontroverze uz tone židovskog zlata koje su nacisti preoteli tokom holokausta a koje su zadni put viđena na puta ka podrumima vatikana i otad im se gubi svaki trag.u tom kontekstu trebamo se prisjeti nastanka same države vatikan koja je nastala dogovorom mussolinija i pape po principu "dam da daš".često kažemo kažemo kako je povijest pozornica na kojoj uloge i drama ostaju iste ali se samo glumci mijenjaju.baš zbog toga danas su na području europe glavni proklamatori izjednačavanja komunizma sa fašizmom i nacizmom razne kršćansko-demokratske unije,savezi,sekte,stranke,pokreti,društva itd koja imaju bezrezervnu potporu katoličke crkve širom europe.na žalost takva revizija povijesti i modeliranje povijesnih činjenica je u službi monstruizacije komunizma i umanjivanja monstruozne prirode i politike nacizma i fašizma kao pokreta,a o guranju antisemitizma pod tepih od strane istih da ni ne pričamo.

mskukan · Upisano: Ned Svi 18, 2008 3:25 pm Naslov poruke:

Alaska · Upisano: Ned Svi 18, 2008 7:12 pm Naslov poruke:

...kako su uvijek govorili, primjerice u DDR-u, marksizam je izvrsna stvar, ali ga je prije uporabe na ljudima ipak trebalo iskusati na stakorima...
_________________
Sve sto plovi moje!

bosanac · Upisano: Ned Svi 18, 2008 9:46 pm Naslov poruke:

Politicki obojena tem koja neumoljivo vodi do nasih prostora i starih razracunavanja.
Dakle ja ne bih usporedjivao socijalizam staljinovog tipa s nacizmom u izvedbi adolfa Hitlera jer se time neumitno zlocini vazu i dolazi do prebrojavanja kostiju.
Za bolje razumjevanje cijele teme oko SSSR-a dobro bi bilo procitati knjige Karla Stajnera 7000 dana u Sibiru i od Solzenjicina Arhipelag Gulag. Sto pokazuje kako i najbolje nakane pravljenja slobodnog drustva u kojem se postuje individualnost jedinke mogu zavrsiti u strasnom autokratskom rezimu koji u smrt odvodi milijune svojih gradjana. ( Potkrijepa dogadjaji u Ukrajini oko 1934 kad je od gladi umrlo nekoliko milijuna ljudi mozda i 10 milijuna).
Sto se samog antifasizma tice Staljin je nasilno postao antifasista i nisu ga bas pravicni principi vodili kad je dijelio Poljsku te u Katinu pobio preko 15000 oficira poljske vojske.
Pitanje ogranicenog suvereniteta drzava socijalistickog lagera mozemo postaviti kao socijalisticki imperijalizam kojem su se jedino Jugoslavija i koliko toliko Rumunjska oduprle.
Sto se tice Gorbacovljeve ere on je pokusao sistem koji ne funkcionira dovesti do trzista uz brojne ustupke. Danas se rijetko tko sjeca njegove zabrane alkohola kad je flasica kolonjske vode u Rusiji bila dragocjena.

T34 · Gost

Politički nimalo obojena tema, napisana sažeto i korektno.
Također smatram da su svi dosadašnji komentari korektni i stručni.

chemical_ali · Gost

kako je to sve idealno sročio zijah sokolović,po meni najbolji komičar s ovih prostora i stalni profesor glumačke akademije u beču, u jednoj rečenici na svom "cabaretu"-"što reći o svijetu u kojem kad ubiješ jednog si ubojica a kad ubiješ milijun,onda si -osvajač!"...

stoga nemojmo se ograničavati pa zločine fašizma i nacizma uspoređivati samo s onima staljinovima,vratimo se malo dalje u prošlost koja obiluje sustavnim zločinima i istrebljivanjima čitavih naroda,kao npr kolonijalizam,stvaranje sad-a pri čemu su indijanci istrebljivani sustavno i planski,a danas i neoimperijalizam...mislim da su odnijeli u milijunskom postotku više žrtava nego komunizam i time postali znatno pogodniji za usporedbu sa fašizmom i nacizmom od komunizma..

Guderian · Upisano: Sri Svi 21, 2008 9:28 pm Naslov poruke: