Orijentalni tip vladavine

T34 · Gost

Direktno se nadovezujući na prethodni topic, ova tema će nadam se malo pomoći rasvijetliti orijentalni tip vladavine i društva, koji se bez obzira na sav kulturni, tehnički odnosno civilizacijski progres zadržao do najnovijeg doba u Europi...
Dali egzistira i danas, i gdje, to ostavljam vama na raspravu; neke stvari su dosadne pomalo i sežu iz najstarije pisane povijesti, ali ovaj tip vlasti i društva star je koliko i prve državne organizacije...

Sam pojam "orijentalna despocija" dugujemo Karlu Wittfogelu koji takvim terminom primarno obilježava vladavinu i postanak država oko velikih rijeka na Istoku mada ga primjenjuje i na društva pretkolumbovske Amerike, drevne Kine, Egipta itd.
Po njemu, glavna karakteristika te uvjet nastanka takvih država te njima odgovarajućeg sustava vladavine jesu veliki radovi vezani uz navodnjavanje, koji mogu biti gospodarskog karaktera, ali i vojnog u svojoj sekundarnoj namjeni defanzivnog poplavljivanja određenog područja kako bi se spriječio prodor osvajača.
Glavni pečat ovom tipu države daje po istom autoru pojam "hidrauličko društvo" te za njega usko vezani agrarnomenadžerski i agrarnobirokratski karakter kultura u kojima se ovaj oblik društva razvio.
Države primarnog hidrauličkog područja vrše svoj utjecaj na područja sekundarnog hidrauličkog područja, za što kao primjer može poslužiti utjecaj drevne Kine na Japan.
Ostaje sporno pitanje prvenstva; da li hidraulički radovi prethode instituciji države ili država prethodi njima ( nimalo beznačajno ) što za samu temu i nije toliko bitno koliko Wittfogelova znanstvena i precizna skica orijentalne despocije i analiza totalne moći koja njome vlada, ustoličena u neprikosnovenoj osobi vladara – orijentalnog despota i njemu pripadajuće birokracije.
Wittfogelove teze dobro su poznate na europskom zapadu te zasigurno zbog odvijanja hladnog rata dodatno popularizirane ( što ne znači da ih neki nisu i osporavali ) ali iza "željezne zavjese" nisu imale odjeka.
Zašto?
Prevelike sličnosti komunističkog uređenja, poput nepostojanja pravog i neograničenog privatnog vlasništva, zadiranje države u svaku pa i najmanju poru društvenog života, planska privreda, nepostojanje pravne sigurnosti pojedinca usprkos deklariranim slobodama i formalno pravno naprednim ustavima , teror vojske i tajne policije, te apsolutna moć vladara zvao se on faraon ili generalni sekretar, predstavljale su opasnost za socijalistički mit o pravednom i besklasnom društvu, na što je još ukazao Marx, pa su generacije povjesničara u komunističkim državama odgajane bez ikakvih saznanja o orijentalnom društvu, izučavanje kojeg bi bilo vrlo opasno za vladajući režim i pokazalo da narodi ujedinjeni pod srpom i čekićem ne uživaju bitno veće slobode od pojedinca u starome Egiptu, Kini, Mezopotamiji, usprkos ostvarenom tehničkom i znanstvenom napretku.
Ne treba smetnuti s uma da je orijentalna despocija po svojoj formi uvijek dobronamjerna, ali po sadržaju izrazito maligna i okrutna, čiji jedini istinski cilj je očuvanje vlasti vladajuće klase, jer klase postoje i u navodnom besklasnom socijalističkom društvu, makar u gruboj podjeli na one koji vladaju i one kojima se vlada; pa ako se interesi vladajućih ( države kao sveprisutne i svemoćne ) i naroda podudaraju tim bolje za narod, ako ne, u funkciji očuvanja vlasti bezbrojni će obespravljeni pojedinci položiti svoj život kao žrtvu u slavu domovine i voljenog vladara, a za njihove individualne sudbine, osim u propagandne svrhe, nikoga neće biti briga, radilo se o velikim javnim radovima često prisilnog karaktera, gradnji monumentalnih građevina, ratovima i sl.

Vladar, orijentalni despot, najuzvišenija je ličnost i neprikosnoveni vladar te gospodar života i smrti svojih podanika, od njegovih najbližih ministara pa do roba u tom se pogledu gubi razlika.
On donosi zakone, ali ih svojom voljom po vlastitoj potrebi mijenja, što za posljedicu ima opću pravnu nesigurnost i strah a s obzirom da nijedan strah ne sputava čovjeka u razmišljanju i djelovanju poput straha za vlastiti život, iskazivanje totalne pokornosti čini se jedina logička opcija kojom pojedinac može opstati u srazu s totalitarnom moći.
Cilj vladara nije da zadobije poštovanje svojih podanika već njihovu bezgraničnu odanost, što nazivamo primarnim pokoravanjem, u strahu od posljedica jer pojedinac zna da u srazu s državom može jedino biti uništen.
Vladar ključne odluke poput onih o ratu i miru, vanjskoj politici i vojnoj organizaciji donosi sam ili uz pomoć savjetnika i ministara u vladi, koje potiče da se međusobno natječu i bore za njegovu naklonost, nemilosrdno kažnjavajući svaku nesposobnost podčinjenih, ili žrtvujući ih nevine prikrivajući vlastite promašaje.
Njemu se svi klanjaju, njega se svi boje, pred njim se u povijesti na različite načine padalo ničice na zemlju ( prostracija ), što se u otomanskoj Turskoj održalo sve do pada sultanata, ali njemu se zavidi, potajno ga se mrzi i mnogi nastoje zauzeti njegovo mjesto; ukoliko pobuna uspije uzurpator postaje legitimni nasljednik, ukoliko ne, buntovnik nema iluzija o vlastitoj sudbini.
Bitno je naglasiti da promjena vladajuće osobe ne donosi nikakvu bitnu promjenu u karakteru vlasti; ona je i dalje apsolutna i neograničena.
Orijentalni despot nema prijatelja ili osobe od povjerenja; u svakome vidi urotnika.
On je osamljen i zna; prestanak njegove vlasti neumitno znači i njegovu fizičku likvidaciju, pa kao i svaki silnik svoj strah prikriva agresivnošću, nametanjem autoriteta i pretjeranom okrutnošću.
Njegova jedina ideologija je očuvanje vlasti, njegova je volja zakon.
Ne treba imati iluzija u pogledu mnogih povijesnih ličnosti koje su vladale na takav način; od biblijski idealiziranih vladara, od Nimroda pa do Davida , perzijskih kraljeva i njihovih satrapa, rimskih i bizantskih careva, turskih sultana ( i srpskih despota! ) pa do modernih diktatora Hitlera, Staljina i drugih, koji usprkos različitoj ideologijskoj boji svoje vlasti, počasnim nazivima koje nose, imaju odreda temeljno obilježje; opstati na vlasti pod svaku cijenu!
Zanimljiv primjer preobrazbe pred vlastitom javnošću pruža nam ponašanje Josifa V. Staljina u trenutcima kada njegova vlast biva ozbiljno dovedena u pitanje njemačkom invazijom na Sovjetski Savez u tzv. "Velikom Domovinskom Ratu",1941 – 1945. god.
Suhi, nemaštoviti birokrat i rigidni komunist, vidjevši da gubi državu za koju narod očito nema volje da se bori, odustaje od klasne retorike i igra na kartu osjećaja običnih ljudi; potiče nacionalizam i rodoljublje mijenjajući "Internacionalu" kao himnu SSSR-a novom koja više ističe domoljublje , jedinicama koje su se istakle u borbi pridaje počasni prefiks "gardijske" a časnicima Crvene Armije na ramena vraća epolete, omrznute kao simbol klasne distinkcije još od vremena cara Nikole II ( također despota).
Pravoslavna crkva opet se poziva da služi domovini, ističu se herojski primjeri iz povijesti poput Suvorova i Kutuzova, sve u funkciji da bi "kotačići u stroju" i dalje poslušno obavljali svoju funkciju i doprinijeli očuvanju tog istog stroja.
Koliko uspješan propagandni aparat može biti u poistovjećivanju vladara i države, te doprinijeti odanosti bez obzira na bijedu i činjenice o stvarnosti koje nije bilo lako skriti, pokazuje i jedna poslijeratna izjava časnika Crvene Armije; "Znali smo duboko u sebi da su oni isti ( Hitler i Staljin ) ali izabrali smo diktatora koji je govorio ruski, tj. bio je naš".

Za birokraciju i vojske orijentalnih despocija često se koristi fraza "država u državi".
Iako ima većinu odlika Max Weberovog idealnog tipa birokracije, ministri, časnici, razni dvorjani, pisari i drugi članovi orijentalnog despotskog aparata uvelike se razliku od svojih kolega u zapadnim državama.
Među njima vlada nepovjerenje i strah; nadređeni u podređenima vide moguću prijetnju i suparnike, podređeni se boje kazni i smjena s vrha a svi zajedno strahuju od despota; u slučaju pada u nemilost, s njima će stradati i cijela njihova obitelj a njihovo će imanje biti konfiscirano.
Njihova odanost je prevrtljiva; odani su vladaru a ne osobi za što je klasičan primjer u Srbiji nakon ostvarivanja samostalnosti naspram sultana; vođe ustanaka i nosioci srpske državnosti nisu nikakvi romantični junaci i hajduci već ljudi iz uhodanog turskog birokratskog sustava, koji sada mijenjaju svoje uloge osmanlijskih poreznika i lokalnog činovništva zdušno služeći nove gospodare koristeći se starim metodama i vodeći se starim idejama.
Nikad se ne dovodi u pitanje sama struktura birokratskog sustava, čak i od strane onih koji trenutno ne vrše nikakvu bitnu funkciju; povlastice i moć skupljene u vrhu birokratskog aparata prevelike su i previše mame one na nižim položajima da se često zanemaruje rizik koji u pravilu raste s visinom položaja koji se obnaša.
Birokracija je potkupljiva, pojedinci nastoje okoristiti se položajem koji zauzimaju za vlastiti materijalni probitak, pojava mita i korupcije je učestala mada barem formalno "darovi" nisu davani pojedincu na uživanje, već državi, i sezala je od najnižih slojeva birokratskog aparata pa do najviših dostojanstvenika oko vladara.
Ono što je karakteristično za orijentalne birokrate je njihova zatvorenost i organiziranost, takmaca u nekoj drugoj društvenoj organizaciji ili klasi nisu imali, za razliku od demokratskih društava, u orijentalnoj despociji nije bilo protuteža društvene moći.
Neprikosnoveni vođa birokracije je sam despot; on određuje tko će napredovati a tko propasti, on postavlja zadatke i određuje ciljeve.
Socijalna mobilnost je također specifična; mada se cijenila posebna nadarenost poput vojničkih vještina može se reći da je općeniti sposobnost bila slab faktor pri napredovanju.
Česta je i pojava da su do najviših položaja dolazili ljudi skromna i sumnjiva podrijetla, iz različitih etničkih pa i rasnih korpusa, ukoliko bi ih zapazio vladar.
Od tog trenutka njihova bi karijera strelovito uznapredovala, mimo uobičajenih pravila i procedura.
Dobar primjer za takav slučaj nalazimo u osobi Mehmed – paše Sokolovića, iz pravoslavne obitelji iz zaseoka Sokolovići iznad Višegrada, koji poput tolike druge kršćanske djece biva otrgnut od obitelji i odveden u Istanbul da bi zbog svoje nadarenosti preko mnogih funkcija stigao do položaja velikog vezira; bio je stvarni provoditelj politike Osmanskog carstva služeći tri sultana u najsjajnije doba turske carevine, po svojim djelima i do današnjih dana ostao upamćen u bošnjačkoj narodnoj pjesmi.
Srpskom nacionalnom ponosu pogodovalo je porijeklo Mehmed – paše, ali on se kao i mnogi drugi poput njega u takvoj situaciji trudio biti veći Turčin od Turaka samih, služeći državi i sultanu.
Ipak, ni položaj velikog vezira nije bio dovoljan štit da Mehmed – paša ne padne žrtvom atentata jednog fanatičnog bosanskog derviša, u trenutku dok je dijelio milostinju.
Takva je bila sudbina mnogih u birokratskom aparatu; vladar je namjerno poticao nepovjerenje među svojim službenicima.
Poznata je priča o velikodostojniku koji pozvan u primanje kod despota, prvo napiše oporuku i pozdravi se s obitelji, jer ne zna da li će se vratiti živ.
Zbog takvih okolnosti zatirana je osobna inicijativa, posebno na nižim razinama, što je dovodilo do slabe učinkovitosti aparata, u kom je glavna odlika bila servilnost i podmitljivost, a prevladavajući odnos subordinacije a ne koordinacije.
U pravilu isto se može reći i za vojsku.
S obzirom na apsolutni karakter vlasti vladara i na njegovu jedinstvenu i centraliziranu moć vojske ovakvog tipa država odlikuju se velikim brojem vojnika ali prosječno slabo uvježbanih i opremljenih, među kojima se ističe malobrojni elitni korpus poput perzijskih "deset tisuća besmrtnih" ili turskih janjičara.
Ti su vojnici obično bili najodaniji i najpouzdaniji pripadnici tih golemih vojski sastavljenih od raznih, često pokorenih naroda koji se nisu dobro borili i često su se međusobno razračunavali ne vodeći mnogo računa o zapovijedima vojskovođe.
Za razliku od vojski europskih feudalnih kraljeva, koji su mogli okupiti uz najveće muke nekoliko tisuća elitnih vitezova, vojske orijentalnih despota brojale su stotine tisuća ljudi, upravo zbog velike centralizirane moći države i time velike sposobnosti mobilizacije.
Nametala se stroga disciplina, čvrsto se poštovala hijerarhija i općenito je organizacija bila na visokom nivou, prema kojoj su europske vojske tog vremena često nalikovale na neorganiziranu rulju, ali borbena vrijednost je zbog svega navedenog bila sumnjiva, moral nizak a vojnici nepouzdani i skloni neposluhu u kritičnom trenutku bitke; zbog čega su se gubile bitke s brojčano inferiornim ali moralno i taktički superiornijim protivnicima.

Kao što nije tolerirala nikakvo birokratsko i vojno nezavisno vodstvo, država je sprečavala i razvoj bilo kakve nezavisne religijske organizacije.
Nigdje u hidrauličkom svijetu vladajuća religija nije bila kadra stvoriti autonomnu crkvu nacionalnog ili internacionalnog karaktera.
Sve navedeno ne umanjuje izvanredni značaj religije u orijentalnoj despociji; vlast je uvijek nastojala imati uza se crkvu, a despot se vezivao uz vladajuću religiju i često se predstavljao kao božji potomak, u čijim je rukama svjetovna i religiozna vlast, pa onda govorimo o teokratskoj ili kvaziteokratskoj naravi vlasti.
Osvajanjem orijentalnih posjeda i Rim se upoznaje s praksom vladara – vrhovnog svećenika i božjeg potomka, ali u kršćanskom Bizantu i islamskim državama takva je funkcija zbog naravi samih vladajućih religija nemoguća, što ne znači da nije postojalo jedinstvo svjetovne i religiozne vlasti ujedinjene u jednoj osobi – vladaru.
Iako se uspjela izboriti za ograničenu autonomiju, bizantska je crkva uvijek bila uz vlast i jedan od glavnih stupova te vlasti, dobro organizirana ali nikada samostalna tvorevina.
Glavni faktor nemogućnosti nastanka nezavisne crkvene organizacije je prejaki državnički aparat, vrlo dobro svjestan mogućnosti držanja podanika u pokornosti preko vladaru odanih svećenika.
Religija je uz vojsku ta koja osigurava vlast totalnoj moći.
Crkva je pak sa svoje strane rado pristajala uz vlast ako bi time sačuvala stare privilegije ili stekla nove, kao što je bio slučaj sa srpskom pravoslavnom crkvom koja unutar Otomanskog carstva, nasuprot uvriježenom mišljenju o "čuvarici i zaštitnici pravoslavlja i srpskog naroda" biva pravno gledano najveći veleposjednik nakon same osmanske države, izborivši se da ubire porez ne samo od pravoslavne raje, već i od katolika.
U orijentalnim despocijama važnu ulogu pored vladajuće imaju i tzv. sekundarne religije, mada je njihov položaj podređen, kao što je bio slučaj sa Židovima i kršćanima pod muslimanskim vladarima Španjolske.
Religijske su manjine često izdvajane u zasebne organizacije – milete, međutim njihovo postojanje nije omogućavalo poseban napredak tih manjina, posebno se ističe slučaj sefardskih Židova koji i nisu uživali tako siguran život pod kalifima Cordobe kao što se danas misli.
Mileti su imali svog starješinu, postavljenog od strane vladara, koji je zapravo bio vladarev predstavnik sa svrhom skupljanja poreza.
Turski je sultan tako imenovao vrhovnog hahanbašu ( rabina ) za vjerskog predstavnika Židova u Otomanskom carstvu.

U orijentalnoj despociji država ja apsolutno jača od društva, zahvaljujući nepostojanju nikakvih nedržavnih organizacija.
Dominira državno vlasništvo nad privatnim, čiji se rijetki vlasnici iz redova vladajuće birokracije ionako ne mogu udružiti.
Nepostojanje društvenih organizacija poput plemstva, svećenstva i naposljetku građanstva tipičnog za europski zapad sprečava društveni i gospodarski razvoj koji bi vodio ka novom društvu, zasnovanom na privatnom vlasništvu.
Istina, privatno vlasništvo raste, ali ne u dovoljnoj mjeri da omogući napredak, usred pravne nesigurnosti uživanja istog, ali i principa nasljeđivanja.
Naime, orijentalni despot nastoji usitniti moguću opoziciju time što određuje da se u nasljeđivanju poštuje jednaka raspodjela među svim nasljednicima pa time slabi potencijalne neprijatelje.
S druge strane, u Zapadnoj Europi feud nasljeđuje samo jedan nasljednik, što je i omogućilo krupnim velikašima da se opiru kraljevoj centralnoj vlasti; u orijentalnoj despociji takva je situacija nezamisliva.
Hidrauličko je vlasništvo slabo vlasništvo a vlasnici pokazuju potpunu organizacijsku nemoć.
Pojedinac može biti posjednik neke stvari samo kao član ali vlasništvo je zajedničko a iznad svih i svega je država odnosno despot.
Privatno vlasništvo nad zemljom je postojalo u ograničenom obliku ali nikada nije doseglo stupanj slobode kao u nehidrauličkim društvima.
Ista je situacija s obrtom i trgovinom; mada donose prihode, bez vlastitih organizacija nositelji tih djelatnosti ne mogu ostvariti nikakav utjecaj na vlast.
Orijentalne su despocije raspolagale golemim novčanim sredstvima koja mogu zahvaliti svom vlasništvu nad zemljom ali i sakupljanju poreza, u čemu hidraulička država ostvaruje veliki napredak pred ostalim agrarnim društvima.
Gusta mreža registracijskih i mobilizacijskih ureda obavljala je i funkciju poreznih vlasti, pa je svaki odrastao muškarac sposoban za rad plaćao i porez.
Pri sakupljanju poreza primjenjivao se teror a zbog nemogućnosti viših činovnika da u golemim državama potpuno kontroliraju niže značilo je da je stanovništvo vjerojatno bilo podvrgnuto i većim davanjima no što pokazuju službeni zapisi.
Situacija je općenito bila gora što je centralna vlast bila udaljenija i slabija.
Često se čak nije ni pokušavalo predati cjelokupni porez višim instancijama.
Kao i na seoskim imanjima, hidraulička je država uspješno fiskalno djelovala i prema obrtnicima i trgovcima, koji ukoliko kao vlasnici pokretne imovine nisu bili zaštićeni posebnim povlasticama često im se događala namjerna i bezrazložna konfiskacija.
Nasilje i pljačka nisu monopol jednog jedinog državnog oblika, ali način na koji je privatno vlasništvo svojevoljno oduzimano i po volji vladara oporezivano, bez obzira na utanačene mjere i svote, karakteristika je samo orijentalnih despocija.
Bogati pojedinci , uglavnom trgovci, lažno su optuživani za utaju poreza, špijunažu, veleizdaju i slične teške prijestupe što je vodilo ka potpunoj političkoj i privrednoj propasti optuženoga.
Država je slično postupala i prilikom smrti bogata pojedinca, poništavajući oporuke ili fizički uništavajući nasljednike.
Nemajući u takvom djelovanju nikakve opozicije, orijentalni despoti postupali su sa imovinom svojih podanika potpuno proizvoljno, kada bi im to odgovaralo štitili bi njihova prava na vlasništvo a kada bi se vladaru prohtjelo novaca ( doslovno ! ) bezobzirno bi ih fizički zatirali i prisvajali svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu.

Wittfogelova teorija ne smije se uzeti kao konačna znanstvena istina već kao koristan putokaz ka razvijanju novih teorija o razvoju društava u povijesti.
Nesumnjivo je da je razvoj država nastalih na primarnim hidrauličkim područjima, odakle se širio utjecaj na nehidraulička područja tekao različitim smjerom od zapadnog svijeta koji nije poznavao hidrauličko uređenje.
Poslije dominacije marksizma zapravo i nemamo dobrih teorija koje bi objasnile razvoj ljudskog društva do modernog doba, ali ostaje pitanje što je prethodilo; država velikim radovima ili potreba za organizacijom istih državi?
Orijentalne su despocije oduvijek bile sposobne za velika ostvarenje ponajprije praktične naravi, poput hidrauličnih gradnji, razvoju prirodnih znanosti, gradnji cesta, razvoju učinkovitih poreznih i poštanskih službi ali također i postizanju velikih kulturnih dostignuća u izgradnji hramova, piramida i drugih monumentalnih građevina.
Sve nam to govori o umješnosti ali i naobrazbi vladara i činovnika tih prostorno golemih država, o njihovoj vojničkoj slavi, postignućima koja su tražila žrtve milijuna ljudi za čije individualne sudbine vladajuće nije bilo briga.
Kako to da je orijentalna despocija po svojim karakteristikama vladala, kamuflirana tehničkim napretkom, donedavna trećinom čovječanstva, i to upravo na područjima drevnih hidrauličkih civilizacija, ili na područjima pod njihovim utjecajem?
Znakovit je primjer Španjolske i Austrije, koje usprkos stoljetnom utjecaju despocija na svojim granicama nisu poprimile njihova obilježja, za razliku od Rusije, koja će pod tatarskim provalama i utjecajem Bizanta iznjedriti jednu od najtežih diktatura koje je čovječanstvo ikad upoznalo.
Ne treba zanemariti ni političku obojenost Wittfogelove teorije popularizirane u doba hladnog rata, kada se demoniziralo sve iza "željezne zavjese" i za takav stav tražilo povijesne dokaze.
Nepobitno je da je zapadni svijet preko razvoja privatnog vlasništva i naglaska na individualizaciji krenuo drukčijim putem od kolektivističkog istoka, ali nakon pada komunizma i mogućnosti slobodne razmjene ideja i trgovine, ostaje da se vidi što je posljedica povijesnog nasljeđa, a što zasluga ljudske težnje za moći pojedinca nasuprot težnji za slobodom mnogih.

Josip · Upisano: Čet Svi 22, 2008 2:00 pm Naslov poruke:

Bez potrebe da ulazim u teorije uvaženih sociologa i povijesničara pomjenuo bi "Travnićku hroniku" Ive Andrića. U toj knjizi pisac je odlično opisao orijentalni (turski, levantinski...kako god ga zvao uvijek isti) oblik vladavine sa svim niansama i perfidnostima lokalnih osmanlijskih i domaćih moćnika i njihovih slugu na miniaturnom bosanskom dvoru; konaku vezira u Travniku.
Koliko god uspoređivao vladavine i dvorove svijetske povijesti, mislim da nema pokvarenije i trulije od te Orientalne, pogotovo kada se izrodi i gubi na moći, kao što je to bilo sa Turskom.

Naravno, pravi su majstori intriga i bezobrazluka kineski i japanski dvorovi.

U jednoj kineskoj priči carev dvor je trpjeo silne muke zbog raznoraznih prohtjeva i troškova četvorice silnih junaka, koji su imali brojne zasluge za dvor i cara, kome su sva četvorica spasli život u nekoliko prilika.
Bili su vrijedni ljudi ali naporni. Car nije smeo da zucne, jer im je dugovao život a opet bilo bi mu drago, da nije tako. I mudri carev ministar skovao je plan...
Na carev rođendan ministar je naredio, da sluge iznesu na zlatnoj ćiniji 4 prekrasne breskve, najljepše u carstvu. Jednu je dobio car a ostale 3 neka se podijele među četvoricom junaka.
Svaki se busao svojim dijelima i vlastio breskvu ali bilo kako bilo, jedan je uvijek ostao praznih ruku. Taj delija nije mogao trpjeti silnu sramotu, da sa svim zaslugama ostane bez dara pa se ubio na licu mijesta!
Preostala trojica, posramljena i pijana ućiniše isto...
I tako je mudri carev ministar spasio i dvor i cara teškog problema Twisted Evil

Bilo kako bilo, Srbija, C. Gora, BiH, makedonija a i Hrvatska i dandanas imaju gadnih problema nakon stoljeća orientalne tradicije i vlasti pa makar samo graničile s njom.

Josip
_________________
Live & let die

CROmagnon · Gost

Uzeti Ivu Andrića kao dobar izvor informacija o Osmanskom carstvu je neozbiljno - Andrić je mrzio sve tursko.

Josip · Upisano: Čet Svi 22, 2008 6:00 pm Naslov poruke:

Andrića sam spomenuo samo zato, što na zanimljiv način opisuje Turke a dobar čitač shvatiče ga kao literata, a ne povijesnićara.

Činjenica ipak ostaje, da turska administracija i vladavina, pogotovo na prelazu iz 18 u 19. stoljeće nikome nije budila simpatije. Ni muslimanskom, ni hrišćanskom stanovništvu(njima pogotovo Twisted Evil

)pa ni stranim promatračima od. konsulima.

Josip
_________________
Live & let die

Alaska · Upisano: Pet Svi 23, 2008 10:12 pm Naslov poruke:

Ma dobro se cita i Karl May ("U balkanskim gudurama"), ali ga ipak ne treba shvatiti ozbiljno.
_________________
Sve sto plovi moje!