SU-122/85, "Tamiya", 1:35

T34 · Upisano: Sri Sij 18, 2012 2:28 am Naslov poruke: SU-122/85, "Tamiya", 1:35

Sjećam se toga kao da je bilo danas…Ne, nije riječ o pjesmi starog „Zabranjenog pušenja“ i babi Atifu kom je bilo dosta žene i djece (tu ga razumijem) već o drugom osjećaju…Prije nekoliko godina on-line naručivanje činilo se nestvarno poput zaposlenja. Među mnogim maketama za kojima sam patio, visoko mjesto zauzimala je stara „Tamiya“ SU-122, čija je vrijednost u mojim očima rasla proporcionalno činjenici što makete tada nije bilo u maketarskim on-line shopovima, za razliku od svog bliskog pandana SU-85. Kolega sa foruma mi je nesebično uskočio u pomoć i par tjedana kasnije nakon narudžbe sa E-baya drhtavim sam rukama otvorio omanji paket…

Iako je riječ o starim kalupima, nakon nekog vremena obje su makete postale nanovo dostupne u većini etabliranih shopova a nema dugo kako ih je „Tamiya“ i reizdala u paketu sa svojim weathering setovima. Kako živimo u doba divljanja tečaja i narasle poštarine, ove ćete makete još uvijek platiti respektabilnom sumom novca (otpr. 200 kn zaokruženo); stoga sam odlučio nakon dugo vremena jednu od njih započeti a usput koliko je to u mojoj skromnoj moći i Vama dati na uvid sadržaj obje kutije.

Kako bi započeli priču o samohodkama SU-85 i SU-122, moramo se vratiti u početne godine Drugog svjetskog rata, kad se veći dio Europe osim par neutralnih zemalja i Sovjetskog Saveza našao pod njemačkom čizmom. Usprkos sporazumu o nenapadanju iz 1939. godine, stari germanski san o prodoru na istok („Drang nach Osten“) i ostvarivanju „životnog prostora“ doveo je u konačnici do sukoba koji se u svojoj ideološkoj suštini smatrao skoro prirodnom stvari (hm…). Njemačka vojska ovog perioda blistala je od samopouzdanja; uz relativno male žrtve u kratko vrijeme ostvarila je uspjehe koji su zapanjili i prijatelje i neprijatelje. U rijetkim situacijama kada se njemačko oružje pokazalo inferiorno neprijateljskom, uvježbanost, taktička prilagodljivost i odlučnost spregnuta sa inicijativnom fleksibilnošću zapovjedne strukture („ikakva odluka bolja je od nikakve odluke“) – prave i istinske inovacije naspram inertnih zapadnih armija, dovodile su uzastopce do trijumfa.
Njemački ratni stroj bio je, dakako, daleko od savršenstva što je tijek operacije „Barbarossa“ pokazao usprkos vidljivo spektakularnim početnim uspjesima. Nasuprot uvriježenim mišljenjima, jedina u punom opsegu motorizirana vojska na početku Drugog svjetskog rata bili su Britanci, a ne Nijemci.
Beskrajnim sovjetskim stepama prošaranim tragovima gusjenica protutnjalih oklopnih divizija Wehrmachta klatile su se divizije pješadije u maršu sa svojim konjskim zapregama i poljskim kuhinjama. Odlukom njemačkog generalštaba iz 1935. godine osnovno oružje njemačkog „Landsera“ (pješak, „prašinar“) u budućem svjetskom sukobu i dalje će biti dobri stari „Mauser“, model 98K, kalibra 7,92mm. Razloge takve odluke ne treba tražiti samo u tradicionalnom pruskom konzervatizmu već i činjenici što su Nijemci svoju pješačku taktiku podredili teškoj strojnici a ne osobnom oružju vojnika. Uz već spomenutu zapovjednu fleksibilnost na bojnom polju, koncept „borbene grupe“ i široki taktički djelokrug strojnice MG34 njemačka pješadija bila je efikasan dio nezaustavljivog ratnog stroja prvih godina sukoba.

No od svega što su posjedovali kada su prešli granice Sovjetskog Saveza u zoru 22. lipnja 1941. godine, „nijemi ljudi“ su (kako su Nijemce zbog njihovog neartikuliranog govora nazvali naši zajednički predci; iz čega proizlazi suvremeni derivat imena među slavenskim svijetom) Sovjete najviše dojmili vozilom zanimljivog imena i uporabe; riječ je o Sturmgeschutz III, samohodnom ili jurišnom topu na podvozju PzKW III. Vozilo nije posjedovalo kupolu stoga je proizvodnja bila jeftina i brza. Posade su činili pripadnici topništva i jedinice naoružane njime pružale su direktnu vatrenu potporu pješaštvu. Pokretan top i njegova posada tako su dobili oklopnu zaštitu i neophodnu brzinu potrebnu za praćenje oklopnih i pješačkih postrojbi.
Dizajn je bio dobar, učinkovit a po potrebi se brzo i jednostavno transformirao (u kasnijim varijantama) u samohodku naoružanu većim kalibrom sposobnim za borbu protiv protivničkog oklopa; iznimno praktično i jeftino rješenje koje je Njemačkoj vrijedilo svake uložene Reichsmarke u drugoj polovici rata kada su vođene uglavnom bitke defanzivnog karaktera.
Na drugoj strani, mada inovativni u mnogim poljima, Sovjeti nisu posjedovali odgovarajuće oružje. Postojale su modifikacije različitih tenkova koje su trebale poslužiti za direktnu vatrenu potporu no za tu ulogu nisu bili ili adekvatno oklopljeni ni podesni (BT, T-26) ili je dizajn bio promašaj (KV-2), što je pokazala kampanja u Finskoj prilikom proboja Mannerheimove linije.
No u jednoj grani Sovjeti su kvalitativno ( kvantitativno se podrazumijeva) nadmašili Nijemce; upravo pred početak rata na scenu je stupila nova generacija sovjetskog topništva. Testament kvalitete ovih oružja nisu samo tehničke značajke istih već i činjenica da su mnoge Nijemci direktno kopirali i za njih proizvodili municiju i rezervne dijelove, bilo da je riječ o teškom minobacaču kalibra 120 mm, zatim vanvremenskom ZiS-ovom dizajnu (3-ica) kalibra 76mm, ili izvanrednoj lakoj (često se spominje kao srednja) haubici M-30 kalibra 122mm.
Sovjetima nije dugo trebalo da se late ideje ostvarivanja projekta vlastitog samohodnog topa. Teške frontovske prilike i nemogućnost prekida proizvodnje ili odvajanja dijela industrije koja je tek završila svoju epsku selidbu na istok odgodili su realizaciju plana sve do kraja 1942. godine. Nastupom nove, još uvijek neizvjesne ratne 1943. godine polako se razvija i priča o samohodkama SU-122 i SU-85. Jedina vozila koja su se proizvodila u dovoljnim brojevima a pritom manje ili više odgovarala zamišljenim specifikacijama bili su laki izviđački tenk T-70 (čijoj se tenkovskoj ulozi nazirao kraj) i naravno srednji tenk T-34. Kako je sve veći broj šasija tenka T-70(M) poslužio za izradu samohodke SU-76, kao jedini izbor nametnula se šasija „Tridesetčetvorke“ koja je nudila znatno bolju zaštitu, pouzdanost i pokretljivost; nesretni T-60 i T-70 zapravo su bili sporiji od T-34 za kojeg su trebali izviđati!
Glavni cilj proizvodnje bio je smanjiti troškove, vremenske rokove i iskoristiti u što većem obimu strojeve kalibrirane za proizvodnju tenka T-34. Kada prilike dopuste, po ustaljenoj sovjetskoj ratnoj praksi prišlo bi se postupnom poboljšanju dizajna.

Haubica M-30 nije bila idealno oružje za korištenje u skučenom borbenom prostoru oklopnog vozila. Ograničenog horizontalnog i vertikalnog pomicanja, cijev i pripadajući mantlet davali su nezgrapan izgled samohodki. Također, od početka je bilo jasno kako vozilo neće imati ni taj privilegij da se koristi isključivo u svojoj zamišljenoj ulozi već će morati preuzeti i dio tereta PO borbe u čemu zahvaljujući nepodesnoj optici i nepostojanju specijaliziranog streljiva nije bilo osobito uspješno. Strojničko naoružanje je izostavljeno no mit o uništavanim SU upravo iz tog razloga jednako je lažan kao i mit o istovjetnoj navodnoj „Ahilovoj peti“ Ferdinanda/Elefanta. Strojničar u trupu tenkova bio je od veće važnosti kao radist ili jednostavno čovjek više po potrebi; taktički značaj njegove strojnice bio je minimalan i često je u mnogim vojskama izostavljan. Ranjivost samohodke u bliskoj borbi počivala je upravo u osnovnoj značajki konstrukcije tj. nepostojanju pokretne kupole.
Kako se ubrzo pokazalo, Sovjetima je više od bliske vatrene potpore pješaštvu trebalo brzo i učinkovito rješenje za PO borbu protiv nove generacije njemačkog oklopa. Prvotnu ulogu SU-122 preuzela je sa uspjehom sveprisutna samohodka SU-76, vozilo proizvedeno u preko trideset tisuća primjeraka a nakon proizvedenih 1150 primjeraka proizvodnja SU-122 je obustavljena.

Na provjerenu šasiju instaliran je pouzdani 85mm top naziva D-5T uz adekvatnu ciljničku spravu. Promijenjen je i mantlet pa je novo vozilo naziva SU-85 imalo znatno elegantnije linije. U doba kada je kupola T-34 još uvijek udomljavala samo dva člana posade, unutar SU-85 svatko od četveročlane posade se mogao posvetiti svojim dužnostima. Niska silueta činila je novi lovac tenkova osobito pogodnim za zasjede. Nažalost, nova samohodka nije stigla uzeti učešća u bitci kod Kurska, no činila je važan element sovjetskog nastupanja ka zapadu u idućim napadnim operacijama koje su se nastavile bez predaha.

Kako je na scenu stupao T-34 naoružan 85mm topom, značaj SU-85 je opao te je odlučeno da se uspješna šasija još jednom prenaoruža i time je krajem 1944. god. stvorena SU-100, istinski sovjetski ekvivalent Jagdpantheru, no priča o SU-100 izlazi iz okvira ovog teksta. Stari ratnik SU-85 borio se sa uspjehom do kraja rata, a dvije tisuće (otpr.) proizvedenih primjeraka služilo je ne samo u Crvenoj Armiji, već i armijama sovjetskih saveznika.

No, makete!
Kao što je slučaj i sa pravim vozilima, naše dvije maketice dijele poveći postotak zajedničkih dijelova i razlikuju se u bitnim odrednicama topa, pripadajućeg mantleta te još ponekim sitnicama u kontrukciji i opremi. Stoga ćete se vrlo brzo priviknuti na „Tamiyinu“ standardno jasnu, krajnjem korisniku orijentiranu sastavnicu.

Ista je naravno na engleskom jeziku, no prisutan je opširan uvod i na japanskom jeziku. Također, vozila koja makete predstavljaju nisu ruska nego sovjetska ( u konačnici, T-34 je začet u Ukrajini) i SU-122 nije lovac tenkova kako piše na kutiji (orig. „tank destroyer“) već samovozna haubica.

SU-122 ima modificirani poklopac vozača sa samo jednim periskopom usred masivnog zatvarača haubice M-30, dok je onaj na SU-85 standardan. Osmatračka postaja vozila na SU-122 ima samo oklopljene vizire a na SU-85 zapovjednik raspolaže fiksnim periskopima zaštićenim štitnicima poput onih na „KV“ seriji.

Inače, figure (po jedna u maketi) definitivno pripadaju prošlosti, no srećom danas u tom segmentu izbora ne nedostaje.
Oba vozila opremljena su standardnim rotirajućim periskopom PTK-5, čija je plastična prezentacija loša; isti je preuzak na dnu i pogrešnog oblika u odnosu na npr. „Dragon“ ili „Miniarm“ pandan.

Po prvom pogledu na trup uočavaju se različite konturne pogreške. Nemojte me krivo shvatiti; ne govorim to sa mazohističkom radošću u sebi. Treba biti svjestan godišta makete (1987.god) i činjenice da autori nisu možda imali sve potrebne podatke i literaturu kojom danas raspolaže svatko tko sjedi pred računalom spojen na „mrežu svih mreža“. No, treba reći da neke stvari ne valjaju.

Pogrešan je oblik fara (nema stakalca jasno), kuka za sajle, pokrova motora, čašice radio uređaja, gusjeničjih umetaka za vožnju po ledu a mnogi drugi elementi su pojednostavljeni poput npr. gljive ventilacije i zaostaju za modernim standardima odljeva. Također, skoro u potpunosti nedostaju varovi, bilo pri spojevima različitih ploča bilo uz dijelove konstrukcije koji su u stvarnosti također zavareni za trup. Prisutan je nažalost i veći broj pin markova na vidljivim mjestima.

Bačve za gorivo su OK, mada su nosači krajnje pojednostavljeni što me osobno kao maketara ni ne smeta. Inače, običaj je bio da se u tri bačve nosi dizelsko gorivo a u jednoj motorno ulje, obzirom da se kod vožnje trošila i poveća količina ulja. „Tamiya“ je unaprijed deformirala bačve što ne izgleda loše, no teško da će se na nekom vozilu sve četiri naći tako oštećene.

Cijevi također ocjenjujem kao dostatne; 122mm je iz dva dijela no kratka je i malo kitanja nije problem, dok je 85mm iz jednog dijela te je potrebno nalijepiti samo usta cijevi. Moje alternative su "Armo", odnosno "Aber" u potonjem slučaju.

Suspenzija i donji dio trupa spadaju među bolnije točke makete. Originalno predviđeni za motorizaciju, pored krajnje pojednostavljenih detalja (nema detalja amortizera kao ni balansera istih) pate i od otvora koje je u slučaju onog iznad kućišta pogonskog kotača ne baš tako lako uredno popuniti a treba dodati i nedostajuće boltove.

Umjesto zgloba ljenjivca dana je obična metalna šipkica koje se unutar trupa fiksira šarafima. Čak se i „Zvezda“ potrudila dati oblikom rudimentaran zglob koji možemo postaviti / polijepiti u kutni položaj koji želimo. Kod „Tamiye“ ne preostaje nam ništa nego istu metalnu šipkicu pomaknuti i fiksirati horizontalno u krajnjem prednjem ili zadnjem položaju, što čini problematičnim i nerealnim položaj samog ljenjivca. Za one koji možda ne znaju, u stvarnosti se gusjenice za vožnju na tvrdoj podlozi opuštaju; na mekšoj se zatežu. No vratimo se nazad maketarskom svijetu.

Putni kotači nisu loši, dapače. Serije SU-122/85 proizvedene su u vrijeme kada je guma opet postala dostupna; nije rijetkost vidjeti ove samohodke i s ponekim željeznim kotačem bez gumene gazne obloge no vjerojatno je riječ o najranijim serijama. Imajući u vidu teškoće za vozila i posade sa svim željeznim kotačima (buka, vibracije, skraćeni radni vijek gusjenice) možda su se posade u nekom frontovskom depou solidarizirale sa posadama T-34 ovog perioda i ustupile svoje centralne kotače za prvi i zadnji kotač na Tetkama, no „Tamiyino“ rješenje svih kotača sa gumom je korektno i naravno ekonomičnije po samog proizvođača.

Ipak, zbog vinilnih kapica koje su em loše i asimetrične, em po nekim iskustvima nisu prijateljski raspoložene prema bojanju ja sam se odlučio za izvanredne „Miniarm“ rezinske kotače koji su me koštali kao i makete, no što je tu je. Lako se odvajaju, izvanrednih detalja s tek ponekom rupicom svjedoče o visokoj kvaliteti proizvoda kojim se inače diči „MiniArm“.
Pogonski kotač može proći uz činjenicu da ja i ne vidim više najbolje, no barem je kompletan izliven u plastici. Ljenjivac je pak priča za sebe. Prevelikih otvora i uz već spominjane vinilne kapice zreo je za zamjenu ukoliko imate viška ljenjivaca drugih proizvođača, a koliko znam postoje i (pri tom cijenom i kvalitetom varirajući) rezinske alternative .

Gusjenice su vinilne i imajući u vidu opću kvalitetu makete, zapravo su dostatne. Daleko su bolje od „Zvezdinih“ vinilnih gusjenica i koliko znam, problema sa prihvaćanjem bilo koje solucije bojanja (akril/enamel) nema. Pojedinačni članci su lijepo definirani; budimo pošteni i dignimo po tom pitanju palac gore. Problem je spoj; naime, morate rastaliti pinove na ukupnoj površini dvaju članka što je prilično vidljivo čak i pod gazom kotača.

Alternativa su već mnogo puta spominjane tzv. „workable“ gusjenice mađarskog proizvođača „Friul“ i ruskog „MasterCluba“. Na tržištu je sada i „AFV“ no po iskustvima drugih ne opravdava razliku u cijeni od nekoliko Dolara manje. Japanski „Modelkasten“ je skup poput „Friula“ i po lakoći slaganja je negdje u sredini, što ga po meni udaljava iz užeg izbora usprkos iznimnoj preciznosti i kvaliteti samog proizvoda. Iskreno, u ovom slučaju cjenovno idealno bi bilo nabaviti „Dragonove“ MagicTrack članke, pa ako imate kolegu koji bi ih jeftino ustupio ili poklonio…

Pripadajući „Eduard“ PE setovi podići će naravno opći izgled makete, no neće ispraviti dimenzijske netočnosti poput mrežice motora koja je jednostavno pogrešna, kao i pokrov motora u rezinu koji sam naručio od „Tankworkshopa“. Naime, oblikom točan pokrov jednostavno bi odbio „sjesti“ na našu maketu. Pored toga, nabavio sam točniji mantlet topa za SU-85 i karakteristične rukohvate ovog perioda, također od „Tankworkshopa“. Kao i uvijek, set točnih i kvalitetnih zamjenskih sajli donosi nam "Eureka XXL".

Treba spomenuta da „Eduard“ setovi sadrže i maske za bojanje oznaka. Nekoliko brojeva i petokrake sasvim su dostatan, mada uopćeni odabir. Uostalom, takve decale nam je ponudila i „Tamiya“; decimalni niz brojeva i petokrake u SU-122, te brojevi, par bijelih(!?) petokraka te poljskih orlova, kao i bijele taktičke premaze bokova trupa kod SU-85.
U oba slučaja prelaskom nokta preko decala osjetit ćete popriličan zarez tj. debljinu decala. Slične sam imao na prastarom „Tamiya“ M3 Lee, no ništa što par ekstra nanosa završnog laka preko decala nije uspjelo poravnati, kao i odgovarajuće tekućine za manipulaciju decalima, pri čemu treba biti oprezan vodeći računa o starosti istih.

Što se bojanja tiče, to je sekcija koju bi najradije preskočio. Umjesto vlastitog umovanja radije prepuštam mjestu općem mišljenju o bojama i njihovim varijacijama koje su se zadržale na nekoliko općepriznatih standarda maslinasto zelene boje. Postojao je tvornički standard iz 1938. god., no usred raznih razrjeđivača i različite frontovske trajnosti samih vozila došlo se do nekoliko nijansi i nitko ne može poreći točnost bilo koje od njih. Od standardne 4BO (FS34257) preko tamno zelenih nijansi (FS34102/34096) do boja koje su izgledale poput američkih OD varijacija, usred washa, tretmana slikarskim uljima itd. bespredmetno je raspravljati o strogoj točnosti završne nijanse. Pored razl. uljanih Model Master boja (no. 1710 npr.) i WEM Russian Armor Green (koja mi se iznimno svidjela) dati ću šansu i kompletu proizvođača LifeColor, koji sadrži čak četiri osnovne i dvije maskirne boje.
No, volim reći da bi većina tamno zelenih boja uz određeni postotak žute i bijele obavila „posao“ bez suvišne priče.

I što reći na kraju?
Što se alternative tiče, prvo ćete pomisliti na postojeći „Dragon“ Su-85M. Lijepo, no dodatkom prave zapovjednikove kupolice, novim periskopima itd. navedeni model i previše sliči na buduću SU-100 a ovdje je riječ o čistokrvnoj SU-85.
Spretniji i uporniji maketar od vašeg skromnog autora bi se možda okušao spajanjem te makete ili možda odgovarajućeg, također „Dragon“ T-34 u kombinaciji sa samogradnjom borbenog odjeljka uz nužnu pomoć dijelova s originalnih maketa…Moje je mišljenje međutim, da iz ovih maketa izvučete maksimalnu ugodu uz minimalan trošak. Ne diče se točnošću, no lake su i ugodne za sklapanje i prepoznati pravi omjer uloženog i dobivenog je na svakom od vas. Na internetu možete pronaći niz fotografija gotovih maketa SU-122/85 napravljenih iz kutije koje svjedoče staroj istini da je bojanje još uvijek glavni adut kojim ćete maketi, ma kakva bila udahnuti život. Sa svoje pak strane, naše vremešne „Tamiye“ pružit će mnogo više od minimalne startne pozicije a uz ponešto aftermarketa zasjati će daleko jačim sjajem od početnog. Koliko je svatko od nas voljan uložiti, naravno, stvar je osobnog ukusa, afiniteta i nažalost, financijskih limita. „Tamiya“ SU-122/85 idealno su uvodno „štivo“ svakom početniku; tu leži moja najtoplija preporuka. Svima ostalima mogu ih preporučiti samo sa rezervom, jer koliko god bilo teško priznati, radi se o maketama koje je vrijeme pregazilo. No, kako je čovjek subjektivno biće po prirodi a stvarima oko sebe voli pridavati simbole, ne sumnjam da će i ovi izdanci velike obitelji T-34 pronaći put do nečijeg maketarskog stola…Kada nam nestane argumenata, posegnut ćemo za onom „ovo je samo hobi“ i sumnjam da će nam zadovoljstvo biti išta manje. Živjeli !

Very Happy

_________________
...