Valentine Mk IV Red Army, "Miniart", 1:35.

T34

Uništivši iz daljine nekoliko protutenkovskih topova „Tiger“ se približio sovjetskim crtama. Na vidiku nije bilo realne prijetnje njegovom teškom oklopu pa je posada malo odahnula; topnik je u pravilnim razmacima zasipao isturene sovjetske rovove fragmentirajućim granatama. Zapovjednik je promatrao bojišnicu, znojnog čela naslonjenog na štitnik vizira zaštićenog debelim staklom. Buka i vrućina umarale su posadu, baš kao i stalna, monotona napetost i stres borbenog djelovanja. Siguran u svoje vladanje situacijom, zapovjednik naređuje pokret naprijed na koji vozač rado reagira; polako i tromo teška se mašina kotrljala prema Sovjetima koji nisu imali čime uzvratiti. U trenutku kada je punitelj ubacio novu protupješačku granatu iza neprijateljskih pješačkih rovova pojavila su se tri T-34. Navala adrenalina trgnula je svih pet članova posade; topnik je vođen instinktom naslijepo ispalio beskorisni projektil i hitro naredio punjenje protuoklopne granate; nekoliko sekundi kasnije punitelj je zaurlao u interfon; „spreman“! Topnik je promatrao sovjetske tenkove u nastupanju, prilazili su brzo ali čim su zašli u neravan teren ničije zemlje razrovan granatama brzina im je opala. Vođen svojim iskustvom i znanjem da mu ruski 76mm top ne može naškoditi na tolikoj udaljenosti, Nijemac ih je pustio da se približe na nekoliko stotina metara. Trzaj stopala, bljesak i pogodak; bez vidljivog plamena,uz tek malo dima prvi T-34 je zastao; nedoumicu o njegovoj sudbini prekinulo je iskakanje člana posade iz kupole; ostali su bili mrtvi ili teško ranjeni. U čudnoj igri podsvijesti i prisjećanja Nijemac je promatrao sitnu figuru kako trčeći i padajući stiže do bliskih prijateljskih rovova...No bila je to samo sekunda, samo nerealni trenutak predaha. Kupola se okrenula ka drugom cilju. Precizna procjena udaljenosti i pomicanje ciljnika u pretjecanju doveli su drugu granatu točno na cilj koji je ovaj put eksplodirao odbacivši kupolu u zrak; pala je okrenuta svojom gornjom pločom na tlo. Posade nije bilo nigdje. Treći T-34 je zastao u očaju ispalivši granatu koja je promašila, no i da je pogodio samo prilična sreća bi mu donijela ikakav uspjeh; dok ne priđe na par stotina metara udaljenosti 76mm top nije mogao ništa frontalnom oklopu „Tigera“. T-34 se nije pokrenuo, očito želeći nastaviti paljbu no treći pogodak „88-ice“ ušutkao je i zadnjeg protivnika. O čemu su razmišljali ljudi u Tridesetčetvorkama osuđeni na smrt nećemo nikada saznati; možda su bili iz kaznenog bataljona, možda ne, no ono što njemačka posada nije znala je da su bili poslani sa namjerom; dok su uništavani jedan za drugim pametno koristeći teren (relativna rijetkost za sovjetske vozače prve polovice rata) i svoju nisku siluetu „Tigeru“ se sa boka približio sovjetski „Valentine“.

Zauzeo je položaj i hitro ispaljivao 40mm granate u bok tijela i kupole strašnog „Tigera“. Njegov top imao je veliku brzinu leta zrna što je laganom projektilu davalo na probojnosti. Nakon nekoliko hitaca lijeva gusjenica njemačkog tenka raspala se kao lanac pokidan nekom silnom nevidljivom rukom. Vođeni starom i ispravnom mišlju da je nepokretan tenk samo cilj i ništa više, njemački su tenkisti poskakali iz vozila. Na otvaranje njihovih poklopaca cijela sovjetska linija je oživjela. Pojedinačni pucnji stapali su se sa rafalima strojnica; došao je trenutak da pješadija izliječi kompleks manje vrijednosti i sa mržnjom i divljim bijesom uzvrati na strah i patnju koju je uzrokovala čelična neman. O sudbini njemačkih tenkista tročlana pobjednička sovjetska posada nije razmišljala; doživjevši svoj trenutak trijumfa „Valentine“ se tiho povukao pravcem kojim je i došao.

Nasuprot službenom izvještaju koji će napisati i odlikovanjima koje će dobiti za svoj pothvat Sovjeti su znali da je njihov istinski trijumf tog dana bila činjenica što su još uvijek živi...Tužan pogled na odvaljenu kupolu tenka T-34 i amorfnu masu staljene unutrašnjosti u kojoj su do prije nekoliko trenutaka sjedili njihovi drugovi podsjetio je sovjetske tenkiste kako je život prilično jeftin. Granate padaju vođene rukom Božjom (u tenkovima i u rovovima ateisti su bili rijetki, čak i u Crvenoj Armiji) i kad tad će naći svoj cilj. No danas je to bila sudbina drugih. Drhtave blijede usne poljubile su ikonu Bogorodice koju su grube ruke mužika nježno i s brigom koja graniči s praznovjerjem potajice unijele u vozilo...

Dozvolite mi prije nastavka teksta malenu digresiju. Ovaj vlastiti romansirani opis (točan u osnovnim činjenicama koje se spominju) odnosi se na istinitu epizodu s Istočnog fronta na koju sam naletio u davnim danima interneta i više ju nisam mogao pronaći.
Nisam ni sanjao da ću jednog dana posjedovati maketu vozila o kom je ovdje riječ; eto dokaza da globalizacija možda ipak sa sobom donosi i ponešto dobrog...

Kao što možete naslutiti iz uvodnih fotografija riječ je o proizvodu ukrajinske tvrtke „MiniArt“u plastici, dok se u stvarnosti radi o najbrojnijoj britanskoj tenkovskoj konstrukciji Drugog svjetskog rata, tenku „Infantry“ koncepta (o čemu je već bilo riječi) začetom na dan sv. Valentina što mu je (navodno), pogađate, i donijelo ime. Za razliku od svetca čije ime nosi, vozilo je širilo mnogo manje ljubavi a više čemera i jada što je nažalost i njegova osnovna namjena. U toj zadaći oko osam tisuća „Valentinea“ različitih inačica (benzinski i diesel motor, kivani / vareni trup, naoružanje itd.) služilo je sa promjenjivim uspjehom od pješčanih dina sjeverne Afrike do hladnih ruskih stepa. Zanimljivo je istaći kako je riječ o privatnom projektu tvrtke „Vickers“ što je jedan od negativnih specifikuma britanskog međuratnog tenkovskog razvoja koji je imao dalekosežne štetne posljedice u budućem ratu i prisilio Veliku Britaniju da se okrene američkom oklopu. Po svojim dimenzijama, „Valentine“ je baš poput koncepcijskog rođaka „Matilde“ omanje vozilo no dizajneri su uspjeli oklop na pojedinim mjestima dovesti i do vrijednosti od 60mm. Unutrašnjost je bila poprilično skučena i pregledavajući raspoložive fotografije dalo bi se zaključiti kako je pojam klaustrofobije ovdje dobio možda neke nove konture...

Druga velika mana tenka bio je prsten kupole malog promjera. Iako su kasnije inačice ponijele topove većeg kalibra od 40mm praktičnost njihove uporabe usred nedostatka prostora i dvočlane kupole (u prevodu nepostojanje specijaliziranog punitelja) pokazala se u najmanju ruku manjkava. Poznati 2-funtaš (40mm) (i pored nedostatka eksplozivne granate koji je drastično srozavao njegovu borbenu vrijednost) zauvijek je vezan za „Valentine“ i daje mu prepoznatljivost po kojoj ga pamtimo. Pored mana koje su istjecale iz okolnosti samog razvoja „Valentine“ je imao prednost u odnosu na većinu rođaka iz kraljevskog arsenala; bio je pouzdan. U uvjetima kakve je pružala afrička pustinja dobro uvježbane britanske posade efektno su koristile veliki broj ovih vozila. Pouzdaniji od „Crusadera“ i pokretljiviji od „Matilde“, „Val“ je značajno doprinio porazu Talijana i Nijemaca u sjevernoj Africi, davši svoj konačan pečat i posljednjoj velikoj, isključivo britanskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu kod El Alameina. No recimo ponešto i o britanskim tenkovima na Istočnom frontu, čija uloga ni do danas nema pretjeranu povijesnu objektivnost kakvu zaslužuje. Naime, za postojanja SSSR-a uloga zapadnog oružja i vozila u pobjedi je namjerno umanjivana dok je od strane Zapada glorificirana i svakako pretjerana. Isaac Deutscher u izvrsnoj (mada teškoj i zahtjevnoj za čitanje) biografiji o Staljinu navodi prilično točne brojke u poglavlju koje se odnosi na „Veliki domovinski rat“. Zanimljiva je opaska o Crvenoj Armiji „sovjetskog oružja i zapadne motorizacije“. Gdje u svemu tome smjestiti zapadni, konkretnije britanski oklop? Svakako u početnu fazu sukoba kada je Sovjetskom Savezu očajno nedostajalo tenkova, uslijed selidbe industrije na istok iza Urala i nevjerojatnih frontovskih gubitaka. U tom su trenutku nebo nad Moskvom branili zrakoplovi britanske i američke proizvodnje; na tlu su britanski (i američki) tenkovi držali krhku ravnotežu; ti divni precizno izrađeni strojevi nisu se baš snašli u surovim ruskim uvjetima rata i klime; no više od brojeva i statistike (koja kaže da je SSSR primio skoro 60% (!) ukupne serije proizvedenih „Valentine“ tenkova) nama vrijede svjedočanstva sovjetskih posada i praktična iskustva s ratišta. Sovjeti su svoje „engleske radnike“ voljeli smatrajući ih pouzdanim, kvalitetnim i pomalo sporim, te su tražili nove pošiljke (osim u slučaju „Churchilla“) istih. Iz tog aspekta, W. Churchillu svakako ne možemo dati potpuno za pravo kada u svojim memoarima naziva pomoć SSSR-u „komadićem leda za Sjeverni pol“.

Kako se nemilosrdna utrka u kalibru topa i centimetrima oklopa nastavila - parametrima u kojima kod njega jednostavno nije bilo mjesta poboljšanju, „Valentine“ je proglašen zastarjelim i prebačen na trenažne dužnosti dok je na bojišnici novu mladost pronašao kao tegljač vučnog topništva i sl., što je bila česta namjena zastarjelog kotrljajućeg parka.
Sve u svemu, najmasovniji britanski tenk svoju je ukupnu ulogu u ratu odigrao dobro i vrijedan je pažnje koju sada dobiva u maketarskom svijetu, nakon starih „Dragon“ i „Maquette“ pakiranja, pred nama je novi kalup; „MiniArt Valentine Mk. IV“ kojeg dobivamo u kompletu sa figurama što je već ustaljena praksa ukrajinskog proizvođača.

Za početak, lijepo je da imamo novi „Valentine“. Gledajući intenzivne dorade na starijim izdanjima makete po stranim forumima ali i (rijetke) uradke vrhunskih domaćih maketara jasno je koliko je ovom vozilu u plastici bilo potrebno „novo ruho“...no ne brinite, jer car ovaj put - nije gol!

Pred nama je prilično estetska kutija, sva u sjaju i kvalitetnim ilustracijama / fotografijama onog što skriva...No bez dramatiziranja, „SU-76“ i „T-70/80“ naučili su nas već na poprilične visine koje je „MiniArt“ sposoban doseći...Također, prikladno označava vozilo kao "sovjetsko" a ne rusko - jer u međunarodnom kontekstu razdoblja koje se obrađuje ne postoji pojam "ruskog", čega se ne pridržava ogromna većina proizvođača maketa.

U oči prvo upada vodič za bojanje na dvije kolor stranice; nudeći različiti finiš za 4 ljetna i dva zimsko kamuflirana vozila. Navedeni brandovi boja su „Vallejo“, „Testors/MM“, „Tamiya“, „Humbrol“, „Gunze“ i „Revell“. Pored makete, tu je i prikaz bojanja figura tenkista iz seta.

Crno bijela sastavnica na 6 stranica jasna je i ne može skriti impozantan broj dijelova; njih čak 633 uključujući gusjeničje članke.

Isti se nalaze na 5 identičnih okvira (E), slijede elementi podvozja na dva identična okvira (B), trup i pripadajući dijelovi (A), kupola i blatobrani (D) a kao zasebni „plivajući“ dijelovi dolaze donji dio / kada trupa (G) te okvir sa fotojetkanim dijelovima.

Nema prozirnih dijelova no farovi su zaštićeni i ostaje samo tanki prorez; biti ću iskren pa reći da ne znam dali je takvo rješenje primarno u svrhu zaštite ili za vožnju noću u koloni.
Određeni dijelovi unutrašnjosti su također tu; radio uređaj, zatvarač topa, mjesto vozača no u osnovi unutrašnjost je rudimentarna pa tko se osjeća zakinut po tom pogledu ne preostaje mu nego čekati eventualni aftermarket dodatak ili se odlučiti za samogradnju.

Ukupan kvalitet odljeva je izniman; detalji su čisti i jasni, što je vrlo pozitivno uzimajući u obzir detaljima bogatu vanjštinu pravog vozila. Pošto se neki već nalaze u radu na stranim forumima nitko se dosad nije žalio na fit dijelova niti ukazao na eventualne nedostatke.

Dotaknuo bi se samo površno i figura prisutnih u kutiji. Dakle u originalu se prodaju kao „Soviet tank crew at work“ i ako ćemo gledati praktičnost njihovog dueta sa „Valom“ onda su prilično bezvezan dodatak...Ja nisam prava osoba da išta kažem o figurama glede kvalitete odljeva i sl. no moram primjetiti po tko zna koji put; meni figure volumenom tijela i odjeće djeluju malo veće no što bi trebale biti. Teško ili nikako ulaze (općenito) u otvore za posadu većine maketa, no iskusniji maketari u ovom području kažu da sam u krivu. No dobro, treba priznati da su figure OK a „MiniArt“ je taj „problem“ riješio na originalan način; pogledajte što sve nude ili će ponuditi uskoro od figura. Odgovor; skoro sve što vam pada na pamet, pa će ako ništa drugo figure biti skladne. Ako se prisjetimo da se neke od figura pojavljuju po prvi put u plastici nakon godina i godina, onda zbilja moramo biti zadovoljni.

Od prisutnog aftermarketa mogu posvjedočiti o iznimnoj kvaliteti „Bronco“ workable gusjenica koje se spajaju klikanjem pri čemu je spoj robustan i čvrst, nikakvo lijepljenje nije potrebno. Članci su pritom detaljniji od originala u što se možete i sami uvjeriti.

Imao sam i „Friul“ no obzirom da je „Bronco“ skoro trostruko jeftiniji a kvalitet više nego zadovoljava - za mene dileme nema, čime ove gusjenice ulaze u sve brojniji „a osim Friulki?“klub kvalitetnih i jeftinih workable gusjenica.

Cijev je od „LionMarc Model Design“ a „Armo“ nudi svoju, no tko ne želi davati novac za cijev zadovoljit će se i solidnim originalom.

Moramo spomenuti da nam se sprema još verzija ovog vozila, a svetac već dolazi i kao pustinjak na radost svih!
Meni osobno je draži kao još jedan sovjetski trudbenik koji je zabio svoj (istina manji) dio glogova kolca u srce fašističkog vampira no ukoliko ukupan kvalitet makete bude pratio i proces slaganja, teško da ću odoliti kupiti i pustinjaka. Što nas očekuje pored postojećih i najavljenih modela, možda “Bishop“ ili „Archer“? Einstein bi rekao „Time will tell“...živi bili pa vidili!

Makete su cijenom zasad najpovoljnije u poljskog „Jadara“, gdje sam oba primjerka (drugi za kolegu) nabavio za oko 200 kuna ukupne nabavne cijene. Nešto više košta na engleskim shopovima dok je na Dalekom Istoku skuplji; ponegdje i besmisleno skup. Dakle držite se Europe.
Po ukupnom prosječnom ukusu hrvatskog maketara, bilo iskrenom bilo nametnutom subjektivnim okolnostima mogućnosti nabave i sl., ove makete predstavljaju dobrodošlu egzotiku. Stoga nećete pogriješiti ako se odlučite na kupnju čak i ukoliko spadate u one koje dan. Sv. Valentina isključivo podsjeća na Al Caponea.

Što reći u zaključku?
„Valentine“ je slatkiš; bez obzira jeli dolazi s okusom boršča ili serviran s datuljama. U prvom slučaju skida prašinu sa jedne manje poznate stranice „Velikog domovinskog rata“ dok nas u drugom vodi kroz možda manje razvikanu ali jednako slavnu epizodu epizodu Drugog svjetskog rata...Znate...ima crtica iz povijesti koje tjeraju čovjeka da zadrhti; jedna od njih je kada pompozni austrijski kaplar nudi „častan mir“ Velikoj Britaniji dok Winston Churchill, pouzdajući se u sve ono što je Cromwellove potomke i učinilo gospodarima svijeta , pokazuje njemačkom kancelaru srednji prst. Da je kojim slučajem na njemu nosio prstenje, na jednom biste pročitali ime - „Valentine“.

P.s. Obvezno posjetite stranicu proizvođača kako bi pogledali slike sklopljenog modela i upoznali se s ostalim prozvodima i novitetima koje nudi; svakako vrijedi pažnje.

http://miniart-models.com/

Koristim priliku da se zahvalim Viktoru (CroHorvat) bez čijih sugestija, znanja i pomoći ne bi složio ovaj tekst na zadovoljavajući način.
Živjeli! Very Happy