VVS i VMF...zrakoplovno streljivo

AleksandarMorozov

Jedan od zanimljivijih detalja koje zrakoplovni i ostali maketari mogu ugraditi ili dodati svom radu je vanjska oprema i streljivo. Često je u bukvalnom smislu upravo zrakoplovno streljivo ono zbog kojeg je pojedini borbeni zrakoplov uopće konstruiran i izgrađen. Mnogo se toga zna o povijesti i razvoju zrakoplovnog streljiva kako u povijesnom tako i u maketarskom smislu…no, što konkretno znamo o zrakoplovnom streljivu iz naoružanja VVS-a i VMF-a iz vremena VOV-a? (Za one koji ne znaju…VVS je Vojeno Vozdušnije Sili, VMF je Vojeno Morskoj Flot, a VOV je Vjeljikaja Otjećestvjenaja Vajna iliti Veliki Domovinski Rat…ruski naziv za 2. svjetski rat. Nakon završetka hladnog rata i u zapadnoj literaturi ćete sve češće nailaziti na skraćenicu VVS odnosno VMF…jer se danas i na zapadu uvažava ruska službena terminologija i danas, kao što svi koji ne govore engleski znaju što je USAF, tako i svi koji ne govore ruski znaju što je VVS). Cijela priča je suma sumarum tekstova i crteža poštovanog gospodina Pilavskog i pomalo mog skromnog istraživanja.

Prvi dio

Dakle…RS-ovi. Radi se o, možda, najprepoznatljivijem komadu zrakoplovnog streljiva iz naoružanja VVS-a 40-ih godina. Gotovo da ne možemo zamisliti maketu Šturmovika bez 4 ili 8 tih raketa na šinama pod oba krila. U biti, gotovo svi zrakoplovi iz naoružanja VVS-a i VMF-a su bili osposobljeni da nose RS-ove, što te rakete čini izuzetno važnim dijelom ukupnog arsenala VVS-a i VMF-a. No, o čemu se radi.

Sva vojna nomenklatura sovjetskih, odnosno, ruskih oružanih snaga ima određenu logiku označavanja. U skladu s time, RS potiče od Raketnij Snarjad iliti Raketni Projektil (zrno), dok broj označava promjer tijela odnosno kalibar u milimetrima. U skladu s time, dva najpoznatija oružja tipa RS su RS-82 i RS-132.

RS-82 je razvijen tijekom 1936. i 1937. godine od strane drugova Klemenova i Langemaka, a uveden je u naoružanje 1939. godine. Tijelo je izrađeno od čelika niske kvalitete u obliku obične, dvodjelne, šavne cijevi. Prednja sekcija je sadržavala bojnu glavu napunjenu s 0,52 kg amatola A82/20 (kasnije jači A90/10). Krila su od običnih komada čeličnog lima točkasto zavarena za tijelo, a na vrhu nosa je otvor za upaljač (u skladištu zatvoren čepom od bakelita). Korišteni su upaljači AB i ABM koji su inače konstruirani za uporabu na običnim gravitacionim zrakoplovnim bombama. Na nekim se fotografijama mogu vidjeti RS-ovi s malo drugačijim upaljačima od navedenih…no, njihova oznaka nije poznata.

Raketa RS-82 je duga 325 mm, teška 6,8 kg i početna brzina joj je 350 m/s.

RS-82 je kasnije razvijana i poboljšavana. Tijelo je produženo i ugrađena je kumulativna bojna glava. Tako je dobijena raketa označena kao BRS-82 (B znači Bronjeprobojni, odnosno, „za probijanje oklopa“ iliti protuoklopni…dakle Bronjeprobojni Rakjetnij Snarjad iliti Protuoklopni Raketni Projektil (zrno)).

Tijekom 1939. godine, započeo je rad na razvoju moćnije rakete RS. Novi RS-132 je donio mnoga poboljšanja u odnosu na RS-82. Ovaj je puta korišten visoko kvalitetan čelik, tijelo je iz jednog komada a vrh projektila je ojačan pa se u startu dobila raketa s „poluprotuoklopnim“ mogućnostima. Korišten je upaljač posebno razvijen za RS rakete, bojna je glava sadržavala 1,39 kg amatola (A90/50), motor je također unaprijeđen pa joj je brzina bila 385 m/s. Stabilizatori su iz dva komada presanog čeličnog lima upresani na nosače koji su točkasto zavareni za tijelo.

Originalna raketa RS-132 je masovno uvedena u naoružanje 1942. godine, no već krajem te godine, u naoružanje je uvedena nova varijanta označena kao ROS-132 (O za Oskoloćnij iliti rasprskavajući). Stjenka bojne glave je puno tanja i napravljena je od nisko kvalitetnog čelika, punjena je s čitavih 1,66 kg amatola, a rasprskavala se u 0,44 kg čeličnih krhotina.
S ROS-132 se maketar može igrati kako želi…jer do danas na fotografijama nije uočena ama baš nikakva vanjska razlika između RS-132 i ROS-132.

Vrlo brzo je konstruirana i BRS-132 po uzoru na BRS-82. Kumulativna bojna glava je sadržavala 0,50 kg amatola…i zanimljivo je to što je imala strahovitu probojnost (više nego dovoljnu čak i za Tigra) no, rasprskavajući i fugasni učinci su bili vrlo slabi.

Na fotografijama snimljenim kasnije tijekom rata se na mnogim RS, ROS i BRS-132 mogu uočiti drugačiji upaljači koji kolo za armiranje nemaju u obliku vjetrenjače već u obliku turbine tipa propelera.

Rakete su bojane kako je prikazano na priloženim crtežima. Dakle, repovi su gotovo uvijek crni (vjerojatno AEh-11 ili AMT-6), dok je tijelo uglavnom boje aluminija (AII odnosno A1). Značenje crvenih ćiriličnih slova TS do danas nije poznato. Isto tako, često se može vidjeti raketa čija je bojna glava obojena zeleno.
Mnoge su rakete na front isporučivane u crnoj boji. Naime, radi se o laku No. 67 asfaltovij odnosno asfaltni (fakat je tamno tamno sive…gotovo crne…boje asfalta). To je poseban premaz koji je odlično štitio od vode sve preko čega je bio premazan, a lako ga se skidalo običnim terpentinom. Ispod njega je netaknuta originalna boja. Često je na frontu skidan samo s mjesta gdje je upisana oznaka rakete pa se na fotkama zaista može vidjeti veliko šarenilo. Isto tako, lak No. 67 je na dodir lagano ljepljiv…što je za posljedicu imalo to da na nekim fotkama rakete djeluju poprilično prljavo od tragova dlanova i prašine, a ponekad i zemlje.

A sada nešto malo o nosačima pomenutih rakjetnih snarjada.
Originalni nosač za RS-82 i njegove izvedenice nosi oznaku RO-82 i namijenjen je univerzalnoj ugradnji pod bilo koje krilo u sastavu VVS-a. Naravno, bilo je nekoliko izuzetaka poput MiG-3 koji je imao nosače raketnih zrna posebne konstrukcije. U biti, RO-82 je obična dvostruka šina od jačeg čeličnog lima s električnim sklopom za okidanje na stražnjem dijelu u kutijastom plastičnom kućištu. Same rakete su imale 2 malena nosača slična glavama vijka koji su klizali između šina RO-82, a utvrđivanje rakete se vršilo „na klik“ prislanjanjem stražnjeg djela rakete uz sklop za okidanje na stražnjem dijelu nosača RO-82. Naravno, široko je rabljen i nosač RO-132, a razlika u odnosu na RO-82 se sastojala samo u nešto drugačijoj konstrukciji kućišta sklopa za okidanje na stražnjem dijelu…i u činjenici da se pomoću RO-82 moglo lansirati samo RS-82 i njegove izvedenice dok se s RO-132 moglo lansirati i RS-82 i RS-132. Dimenzije su im gotovo identične.

Nosači su obično bojani istim bojama kojima su bojane i donje površine aviona pod čijim se krilima nalaze…dok je kućište sklopa za okidanje gotovo uvijek crno.

Naravno, slijede crteži.

RS-82 i BRS-82

RS-132, ROS-132 i BRS-132

RO-82

RO-132

Način vješanja raketa na lansere

Crtež cijele priče u međusobnom omjeru...dimenzije međusobno odgovaraju.

Slijedećih dana će, u nastavcima, slijediti postovi na temu FAB-ova, BETAB-a i BRAB-ova. Nadam se da će nekome koristiti.

Uživajte.

AleksandarMorozov · Upisano: Sri Lis 07, 2009 2:07 am Naslov poruke:

Dakle...drugi dio...FAB-50.

Proizvođači:

Mnoge su tvornice sudjelovale u proizvodnji različitih zrakoplovnih bombi pod jurisdikcijom različitih ministarstava (sekretarijata) tijekom VOV-a. Toliko ih je da čak ne bi stali u popis…jer ih bilo koji popis sigurno ne bi sve obuhvatio. Na primjer, u sječnju 1940. godine je čak 9 tvornica bilo angažirano u proizvodnji različitih bombi FAB-50. No, 3 ih je glavnih. Najvažnija je tvornica broj 67 (Zavod No. 67 NKTP) u Moskvi u čijem se sastavu nalazio i znanstveno istraživački niro NIO. U tom NIO 67 se najviše radilo na novim zrakoplovnim bombama i iz njega potiče najveći dio tehničke dokumentacije na osnovu koje su ostale tvornice proizvodile zrakoplovne bombe. Drugi veliki proizvođač je tvornica broj 12 Svjerdlov (Zavod No.12 (NKTP) imjenji Svjerdlova), a treći je tvornica Rostjelmaš (Zavod Rostjelmaš (NKSM)) koja je također bila angažirana i oko razvoja.

Kao i u slučaju RS-ova, tako i ovdje postoji logika označavanja. Naime, FAB znači Fugasnaja AvioBomba iliti Fugasna Zrakoplovna Bomba dok broj označava masu u kilogramima. Toj se oznaci pridodaje i nekoliko slova koja označavaju konkretan tip i/ili model bombe.

Gotovo sve bombe koje su se tada proizvodile su bojane dva puta…praktično dovršavane dva puta. Prva boja na gotovo svima je bila, najčešće, nekakva plavkasta temeljna boja tipa zrakoplovne temeljne boje ALG-1 ili ALG-5 koje je koristila, na primjer, tvornica broj 48, no korišteni su i ostali tipovi industrijskih temeljnih boja za metal…gotovo uvijek nekakve zelenkasto plavkaste boje. Nakon bojenja takvim nekakvim industrijskim temeljnim bojama za metal, većina je bombi bila zaštićena već pomenutim lakom No.67 asfaltovij. Naravno, na mnogim se fotkama mogu vidjeti bombe bez tog laka…koji je ili skinut terpentinom na terenu ili nije ni nanešen. U biti, možda je najjednostavnije držati se boja vidljivih na priloženim crtežima…bez previše filozofiranja oko nijansi…jer ih je zaista nemoguće odrediti.

FAB-50...je zrakoplovna bomba najmanjeg kalibra u arsenalu VVS-a…no i najviše korištena…bukvalno od strane ama baš svega što je moglo letjeti. Ima ih nekoliko osnovnih tipova…od kojih neke čak uopće nisu bombe. Naime, radi se o tome da je tijekom 30-ih proveden program ispitivanja mogućnosti korištenja topničkih zrna različitih kalibara, opremljenih upaljačima za zrakoplovne bombe i stabilizatorima u ulozi zrakoplovnih bombi za slučaj da zagusti. E pa zagustilo je…i u ovom postu ću vam pokazati i nekoliko crteža upravo takvih bombi. Isto tako, većina njih uopće nije mase 50 kg već otprilike 50 kg, što će biti obrazloženo kasnije u tekstovima uz same crteže.

Dakle, krenimo redom s najčešćim predstavnicima serije FAB-50 (a ima ih još…no, zaista ne bi bilo smisla predstavljati ih baš sve…a i sumnjam da bi stali).

FAB-50SV (1940)…duljina 941 mm, najveći promjer 240 mm, ukupna masa 49,76 kg, masa punjenja 26,35 kg. Predratni model koji se proizvodio od 1930. do 1942. godine. Model na crtežima je tipičan za serije od 1940. do 1942. Sastoji se iz 3 dijela koja su međusobno zakovana. Stabilizatori su također zakovani.

FAB-50ŠG (1943)...duljina 938 mm, najveći promjer 240 mm, ukupna masa 49,60 kg, masa punjenja 26,35 kg. Sastavljena je od 5 osnovnih, međusobno zakovanih dijelova, a proizvodila se od 1942. do 1943. godine.

FAB-50CK (1940)…duljina 950 mm, najveći promjer 219 mm, ukupna masa 60 kg, masa punjenja 25 kg. E ova je lijevana (CK znači Cjelij Korpus iliti jednodjelno tijelo). Yebiga…zakivani model SV je ipak anakronizam. Modelu ŠG se to oprašta jer predstavlja svojevrsnu improvizaciju pošto je gadno zagustilo.
Vrlo sličan modelu CK je i model SL proizvodnje tvornice Rostjelmaš.

FAB-50SČ (1943.)…duljina 920 mm, najveći promjer 219 mm, ukupna masa 65,40 kg, masa punjenja 24 kg. Ova je svojevrsni teškaš među 50-icama. Ima ojačan nos čak i u odnosu na model CK i samim time veću probojnost. Počela se proizvoditi 1943., a model na crtežima je iz 1944. Koristila se dugo i nakon rata.

FAB-50m9 (1941.)…duljina 966 mm, najveći promjer 152 mm, ukupna masa 42 kg, masa punjenja 8,8 kg. Evo je…zagustilo je…a plan korištenja topničkog streljiva kao zrakoplovnog je spreman…rezultat je pred vama. Lagana je…i omiljena pod krilima Po-2 i sličnih zrakoplova.

FAB-50TR (1942.)…duljina 920 mm, najveći promjer 152 mm, ukupna masa 45 kg, masa punjenja nije poznata. Hm. Što se dogodi kada RKKA zarobi veće količine neprijateljskog topničkog streljiva adekvatne mase i kalibra u tolikim količinama da nema dovoljno zarobljenih cijevi koje će to streljivo ispaljivati na bivše vlasnike? Pa evo…dogodi se ovo što se dogodilo ovim rumunjskim granatama kalibra 152 mm. Prepuste se VVS-u da ih iz zraka bacaju na bivše vlasnike. Ovo je najčešći primjer…no, korišteno je i njemačko streljivo od 150 mm…iako rijeđe jer je za to bilo dovoljno zarobljenih cijevi…kao i rumunjsko streljivo od 105 mm (njemačko gotovo uopće ne…upravo iz razloga i više nego dovoljno cijevi).

Ovih dana slijede BRAB-ovi i BETAB-i...a nakon njih...uuuu...spektakl. Wink

Uživajte

AleksandarMorozov · Upisano: Sri Lis 07, 2009 5:41 pm Naslov poruke:

Treći dio...raketne bombe BETAB i BRAB

Neki drugi „RS-ovi“?

Tijekom 30-ih, sovjetski su konstruktori bili vrlo napredni u nekoliko područja konceptualnog razvoja. Među njima, možda najintrigantniji su koncepti raketnih zrakoplovnih bombi. Razvoj je tekao paralelno s razvojem puno jednostavnijih, poznatijih i češće korištenih oružja tipa RS u odnosu na koje su raketne bombe gledane kao alternativna i dopunska oružja. Sam razvoj oružja tipa BETAB i BRAB je toliko složen da ga ovdje zaista nema smisla prikazivati cijelog. Zato ću se dotaći samo najznačajnijih tipova tih oružja i najvažnijih detalja iz povijesti njihovog nastanka i kasnije proizvodnje i uporabe.

1936. godine, VMF je od odjela broj 3 NII-a zatražila studiju naprednog zrakoplovnog oružja velike moći proboja oklopa za uporabu u protubrodskim djelovanjima zrakoplovstva VMF-a. Ta se studija taman poklopila s razvojem oružja tipa RS koje je upravo bilo u tijeku. Zato je odjel broj 3 NII-a razmotrio studiju uporabe modificirane rakete RS-132 u te svrhe. Izrađeni su mnogi teoretski planovi koji su 1938. godine rezultirali namjerom da se razvije RS-203. U konačnici se RS-203 pokazala nepraktičnom, no koncept je razvijan dalje u odjelu broj 3 NII-a i rezultirao je raketnom bombom i novim tipom eksploziva za bojnu glavu tog oružja, oznake TM-4(b).
Koncept ovog streljiva je tada zaista bio vrlo nov i napredan. U biti, postojala su dva osnovna koncepta. Prvi se odnosio na uporabu bombe kao klasične gravitacione bombe bez raketnog motora iz vodoravnog leta ili iz obrušavanja…no, drugi koncept, koji je na kraju i primijenjen, se odnosio na bombu s raketnim motorom kojom je gađanje vršeno na klasičan način bez dodatnih „komplikacija“ (a znamo da Rusi i inače ne vole komplikacije), no u trenutku udara se palio raketni motor povećavajući kinetičku energiju udara, a samim time i probojnost. Oba su se koncepta pokazala vrlo dobrima…no, ovaj drugi je odabran kao puno efikasniji (uostalom i dan danas se koriste oružja čiji je koncept zacrtan upravo tijekom razvoja BETAB-a i BRAB-a…poput, na primjer, Durandala i sličnog streljiva). Rezultati ispitivanja prototipova od strane NII-a su donijela slijedeće rezultate. Gađano je s visine od 2000 metara, a cilj je bio armirani beton. Klasični FAB-100 je probio 400 mm (od 4 otpuštena, 2 su promašila)…BETAB-203 mm bez raketnog motora je probio čak 750 mm (od 4 otpuštena sva 4 su pogodila)…no, BETAB-203 mm s raketnim motorom je probio čitavih 1480 mm (od 4 otpuštena, također su sva 4 pogodila). Ovi fantastični rezultati probojnosti spojeni s odličnom preciznošću su odmah privukli pažnju VMF-a. Mornarica je upravo u tom oružju prepoznala točan tip oružja opisan u njihovom zahtjevu iz 1936. godine. Od 1938. godine pa na dalje, VMF je snažno i vrlo zainteresirano počela poticati daljni razvoj oružja tog tipa. Razvoj je bio brz, testiralo se puno i često…i zaista, već 1939. godine, koristeći svoje veze, mornarica forsira početak proizvodnje novog oružja u tvornici broj 80 (NKB) (Zavod No. 80 (NKB)) s oznakom BETAB-150DS.
BETAB znači BETonobojnaja AvioBomba iliti „protubetonska“ odnosno „betonoprobijajuća“ zrakoplovna bomba, broj označava ukupnu masu oružja u kilogramima, a DS znači s Dopoljnjitjeljnom Skorostju iliti s dodatnom brzinom…ubrzana.

Paralelno s razvojem BETAB-a, VMF je pokrenula razvoj nove serije posebnog zrakoplovnog streljiva za probijanje oklopa baziranog na BETAB-u. Nova je serija raketnih bombi posebno konstruirana za probijanje čeličnih oklopa ratnih brodova i ostalih sličnih ciljeva, a dobile su naziv BRAB…BRonjebojnaja AvioBomba iliti protuoklopna zrakoplovna bomba (u bukvalnom prijevodu oklopoprobijajuća).
Svašta se istestiralo. Zaista široka paleta prototipova BRAB-a. VMF je već 1938. godine bila prezadovoljna s rezultatima koji su postignuti s modificiranim 203 milimetarskim BETAB-om od 150 kg. NII je nakon toga izradio više prototipova BRAB-a na kojima su korišteni isti raketni motori kakvi su korišteni i na vrlo sličnim BETAB-ima.
Kako je program nastavljan, interes i entuzijazam VMF-a za raketne bombe je dosegao astronomske proporcije. Stalno su traženi…pa i građeni…prototipovi BETAB-a i BRAB-ova sve većih dimenzija i mase. Odjel broj 24 NII-a (čije je dvorište udaralo na dvorište zapovjedništva VMF-a u Lenjingradu…pa je ekipa maltene mogla svaki dan na kavu) je također potpuno angažiran na razvoju ovog novog oružja. I zaista, ekipa iz odjela 24 NII-a je radila na streljivu kalibra 254 mm, što je materijalizirano kao BRAB-500DS…kojeg je slijedilo još veće streljivo kalibra 305 mm s oznakom BETAB-750DS. U biti, izrađene su još i veće raketne bombe kao što je prototip BRAB-800DS…no, neki zahtjevi VMF-a iz 1940. godine su ipak bili čista fikcija…kao što je, na primjer, nikada izrađeni BETAB-3000. Ti su zahtjevi ipak rezultat maštanja birokracije VMF-a…jer je svakom inženjeru bilo jasno da raketne bombe tolike mase nemaju smisla pošto njihova učinkovitost na cilju ipak nije toliko veća u usporedbi s klasičnim bombama iste mase koliko je to izraženo u slučaju streljiva manje mase.
Naravno, većina tih različitih prototipova je tijekom rata iskorišteno i u skladištima NII-a kraj rata nije dočekao gotovo ni jedan izrađeni prototip.

U nastavku slijede crteži onih modela BETAB i BRAB oružja koja su se serijski proizvodila i redovno koristila u većem ili manjem broju.

BETAB-150DS (1940)
Duljina 2095 mm, najveći promjer 203 mm, ukupna masa 163 kg, masa punjenja 17,1 kg.
Ovo je originalno oružje razvijeno na samom početku. Raketni je motor proizviođen zasebno i standardan je za sva oružja kalibra 203 mm. Stabilizatori su zavareni za stražnji dio tijela motora i itrađeni su od debljeg čeličnog lima kao i samo tijelo motora. Prednja sekcija tijela oružja je bojna glava. Izrađena je iz jednog komada ojačanog čelika, poprilično debelih stjenki, a punjena je već pomenutim snažnim TM-4(b).
Prikazani crtež predstavlja tipično oružje proizvedeno 1940. godine obojano standardnom sovjetskom industrijskom temeljnom bojom…odnosno već pomenutim standardnim zrakoplovnim lakom broj 67.
Metalne trake za montažu na nosač su slične onima korištenima na bombama tipa FAB, no prednji nosač sadrži električni sklop kojim se u trenutku odvajanja oružja s nosača armirao upaljač i motor.
Oružje je nošeno isključivo i samo na vanjskim nosačima jer se korištenje unutarnjih nosača tada smatralo prerizičnim i nije se htjelo riskirati slučajno paljenje motora dok je bomba još na nosaču…s katastrofalnim posljedicama za zrakoplov nosač.
Najčešće je korištena na zrakoplovima Il-4 i Pe-2, koristilo ju je svo mornaričko zrakoplovstvo na svim frontovima maltene do kraja 1943. godine.

BETAB-170DS (1942)
Duljina 2087 mm, najveći promjer 203 mm, ukupna masa 170 kg, masa punjenja 15,3 kg.
170-ka je tijekom 1942. godine potpuno zamijenila 150-ku u proizvodnji. Motor je isti, no bojna je glava načinjena od jačeg nikal čelika i ima deblje stjenke...i veću probojnost. No, zato je eksplozivno punjenje nešto manje.
BETAB-170DS je zadržan u naoružanju zrakoplovstva VMF-a daleko nakon završetka rata. Čak što više, proizvodila se sve do 70-ih godina jer se pokazala izuzetno učinkovitim i praktičnim oružjem…što je popriličan uspjeh za oružje tipa zrakoplovne bombe.
Prikazano oružje je tipično za 1942. i 1943. godinu, a obojano je industrijskom temeljnom bojom…i/ili naravno, sveprisutnim lakom broj 67.

BRAB-200DS (1940)
Duljina 1710 mm, najveći promjer 203 mm, ukupna masa 212 kg, masa punjenja 12,27 kg.
I opet isti motor kao i na već prikazanim BETAB-ima kalibra 203 mm, no kvaka je u bojnoj glavi. Izrađena je iz jednog komada vrlo tvrdog nikal čelika oznake AB-1(d), a vrh je vrlo oštar (toliko da je zaštićen plastičnom kapom kako bi se izbjegle slučajne ozljede oružara).
Proizvodila se u tvornici broj 78 (NKTM), a proizvedeno je samo oko 3000 komada do sredine 1941. godine kada ju je iz proizvodnje istisnula puno potrebnija BETAB serija. Korištena je operativno negdje do sredine 1942. godine kada su sve proizvedene i potrošene. Praktična uporaba je dokazala da ovo oružje ima strahovitu probojnost što su njemačke šklopocije na Baltiku i te kako osjetile na svojoj kož…pardon…svom oklopu.
Prikazani primjerak je obojanl ALG-1 (nema laka broj 67…zanimljivo).

Presjek vrha bojne glave većine BRAB-ova

BRAB-500DS (1939)
Duljina 3220 mm, najveći promjer 254 mm, ukupna masa 503,1 kg, masa punjenja 24,6 kg.
Osnovni dizajn cijelog oružja, dakle i bojne glave i motora, je baziran na dizajnu manje 200-tke jednostavnim uvećavanjem svih dimenzija. I da. Dobilo se veće i jače oružje, no ne baš previše precizno. Proizvedeno ih je samo oko 500 komada od kojih je 136 isporučeno VVS-u. Do sada nisu nađeni pouzdani podaci o učinkovitosti…osim pomenutih primjedbi na preciznost.
Do sada je pronađena samo jedna jedina fotografija ovog oružja i čini se da je na toj fotki oružje potpuno neobojano…znači, u boji prirodnog metala.

BETAB-750DS (1941)
Duljina 4000 mm, najveći promjer 305 mm, ukupna masa 766,3 kg, masa punjenja 74,3 kg.
Ovo je mamut među raketnim bombama. Nepraktičnost uporabe raketne bombe duge 4 metra je svima očita…osim ekipi iz odjela broj 24 NII-a…koja je onomad pila kavicu s ekipom iz zapovjedništva VMF-a.
Proizvedena je u zaista malom broju i slijedom neuspjeha BRAB-500DS i ovo se čudo smatra neuspješnim. No, unatoč ukidanju proizvodnje ove bombe, sve do tada proizvedene su isporučene zrakoplovstvu KBF-a (baltička flota). Zanimljivo…ta je ekipica više puta borbeno djelovala ovim oružjem uništavajući njime teške bunkere (slične onima na Atlantskom bedemu) širom Finskog zaljeva.
Inače, ovo se oružje koristilo isključivo u kombinaciji s Il-4.
Bomba je obojana bojom IMP.

U slijedećem postu slijede teškaši.

Uživajte

AleksandarMorozov · Upisano: Čet Lis 08, 2009 3:04 am Naslov poruke:

Četvrti dio...spektakl.

Činjenica je da se VVS, u skladu s doktrinom razrađenom 30-ih godina i izuzetno uspješno primijenjenom tijekom VOV-a, razvilo u najefikasnije taktičke zračne snage na svijetu…no, em je VVS ipak imao i strategijsku komponentu…em je često trebalo razvaliti nešto tvrdo i/ili veliko na taktičkoj i/ili operativnoj razini. I? Što mislite čime su to izvodili? Što su, između ostaloga, bacali i na glave Berlincima? Zašto ih nesretno sravnjivanje Dresdena sa zemljom nije impresioniralo onoliko koliko su se Ameri nadali da hoće i zašto je jedini njihov komentar na to bio nešto u stilu „već viđeno“? E pa sad ćete vidjeti u čemu je fora…jer slijedi…spektakl.

Postoji, naravno i maketarski razlog za spektakl…a taj je razlog materijaliziran u novim kvalitetnim maketama zrakoplova poput Pe-8.

Pa krenimo redom…dakle…FAB-2000SV...negdje krajem 1933. godine, tvornica broj 67 (da…tamo je izmišljen taj famozni lak broj 67 asfaltni) je počela s konstruiranjem teškog zrakoplovnog streljiva posebno dizajniranog za uporabu na novoj generaciji sovjetskih bombardera kao što je, na primjer, ANT-40 (Tupoljev SB). Konstruiranje i proizvodnja novog teškog streljiva je proticalo bez ikakvih poteškoća jer se radilo jednostavno o uvećanoj verziji isprobanog i vrlo široko korištenog FAB-1000SV. „Obična“ ljuska od AGP čelika s nosnim i repnim konusom od manje kvalitetnog ADP čelika..sve međusobno zakovano. Stabilizatori su međusobno ukrućeni točkasto zavarenim prečkama.
Do 1936. godine, proizvodnja te dvotonke je bila poprilično trivijalna, a razlog je ležao u nedostatku zrakoplova koji će ih koristiti. U biti, ova je dvotonka nošena isključivo iz vana i zanimljivo, ANT-40 ju uopće nije mogao koristiti. Do pojave TB-7 (Pe-8 ), jedini zrakoplov koji ju je mogao koristiti je bio TB-3.
Zbog težine, bomba je opremljena s dva noseća prstena i bez kiksa se kačila na iste nosače koji su predviđeni za upola lakše streljivo.
Proizvodila se praktično nepromijenjena do debelo u 1943. godinu…a primjer na crtežima je obojan u već pomenutu IMP boju…i naravno, lak broj 67.

Duga je 4640 mm, najveći promjer joj je 600 mm, ukupno je teška 2135 kg, a napunjena je s 818 kg amatola.

FAB-2000M43 (1943)
Duljina 4620 mm, najveći promjer 600 mm, ukupna masa 2065,5 kg, masa punjenja 1322 kg.
Vrlo koristan model SV je ipak pomalo zastario unatoč svojoj gruboj sili velike mase. Zato je nastao model M43…u borbi dokazane 40% veće učinkovitosti. Po svojoj konstrukciji dosta liči na ŠG serije FAB streljiva…iako nije zakivana već je zavarivana. U biti, osnovna misao vodilja je bila da se poveća masa punjenja u odnosu na ukupnu masu…što se i postiglo…jer masa punjenja kod modela M43 čini čitavih 64% ukupne mase…što ju dovodi u istu kategoriju s onom famoznom RAF-ovom Cookie bombom od 4000 funti…no, ipak joj je superiorna jer ima poprilično veću probojnost. Isto tako, punjena je puno boljim (razornijim) punjenjem kojega čini mješavina amatola i TNT-a 50:50.
FAB-2000M43 se koristio debelo i nakon rata bez posebnih modifikacija.
Na crtežima je prikazan u industrijskoj plavoj temeljnoj…i naravno, opet lak broj 67.

FAB-2000M44 (1944)
Duljina 3690 mm, najveći promjer 600 mm, ukupna masa 1926 kg, masa punjenja 991 kg.
Opisana je kao „poluprobojna“. Naime, nos joj je ojačan (130 mm debljine stjenke). Potreba za ovakvom zvjerčicom je uočena za vrijeme Orelske i Bjelgorodske operacije netom nakon bitke za kursku izbočinu kad je trebalo brzo i učinkovito razvaljivati švapske tvrde orahe. U isto vrijeme je uočena potreba za nečim sličnim i na Baltiku. Ta nosina u kombinaciji sa skoro tonom mješavine amatola i TNT-a je mogla razvaliti skoro pa sve. Zato se i proizvodila i koristila i dugo nakon rata bez posebnih modifikacija.

Mislili ste da su dvotonke gadne? A pazite sad ovo.

FAB-5000NG (1943)
Duljina 5100 mm, najveći promjer 1000 mm, ukupna masa 5080 kg, masa punjenja 3361 kg.
Zaista neobično…naime, dizajnirao ju je jedan jedini inženjer…drug Gelperin, šef konstrukcijskog biroa broj 35 NKB-a (NG znači Nikolaj Gelperin). Inače, drug Gelperin je još od početka 30-ih uključen u rad na konstruiranju zrakoplovnog streljiva za VVS, a 6. svibnja 1943. godine, NKO je izdao uputu broj 0340 kojom se u proizvodnju stavlja jedan od nekoliko Gelperinovih prototipova od 5000 kg.
Korišten je visoko kvalitetni nikal čelik AB-1 koji se inače koristio za oklopna vozila…poznat po tome što se pokazao boljim čak i od njemačkih čelika namijenjenih proizvodnji oklopnih vozila.
Za ovo čudo je konstruiran novi način vješanja na nosač. Vrlo jednostavno. Na tijelu se nalaze 3 otvora s navojem…a u njima 3 vijka od 16 mm. Čelični kablovi s obje strane tijela su služili oružarima za lakšu manipukaciju i podizanje ove zvjerke. Naravno, alternativa je bila klasično VVS vješanje pomoću 2 prstena oko tijela bombe. U tom su slučaju otvori za vijke bili zatvoreni do kraja. Obje su verzije načina vješanja podjednako primjenjivane.
Taman je stigla biti primijenjena za vrijeme Orelsko Bjelgorodskog protunapada netom nakon Kurske bitke…uglavnom protiv koncentracija vojske i vozila. Praktični polumjer ubojitog djelovanja ovog đubreta na ljudstvo i uništavajućeg na neoklopljena vozila s „normalnim upaljačem“ je bio 428 metara (!!!). Samo pokušajte zamisliti taj prizor.
Poznat primjer primjene ove zvjeri je i pri razaranju tvrđave Kalinjingrad (da…sravnjena je)…a padale su i na Berlin i ostale gradove na dohvatu VVS-a.

Mislim da boje više ne moram objašnjavati.

AleksandarMorozov · Upisano: Čet Lis 08, 2009 11:53 pm Naslov poruke:

Oni koji poznaju doktrinu i strukturu RKKA, VVS-a i VMF-a jako dobro razumiju da je opći interes za RKKA gotovo nerazdvojiv od općeg interesa za VVS. Naime, ukupna doktrina primjene oružanih snaga SSSR-a iz tog vremena je podređivala VVS potrebama RKKA i VMF-a. Dakle, osnovni zadatak zrakoplovstva je potpora iz zraka vojsci i mornarici. Svi ostali zadaci koje zrakoplovstvo može obavljati su sekundarni. Zato je VVS jedino zrakoplovstvo tog vremena koje u svom naoružanju ima USPJEŠAN jurišni avion...zato su performanse većine lovačkih aviona VVS-a optimalne do visine ne veće od 5000 metara...zato Pe-8 nije proizveden u tisućama komada poput B-17.

Uostalom, osnovu doktrine Blickriga su izmislili...Rusi. Poanta je bila u dubokim prodorima tenkovskim klinovima nakon proboja fronte zahvaljujući lokalnoj apsolutnoj nadmoći na zemlji i u zraku...a svrha je, naravno, "širenje baklje slobode kroz kapitalistički mrak Evrope". Tad su uvedeni u naoružanje tenkovi BT...koji su na kotačima trebali iskorištavati prednosti dobre evropske mreže kvalitetnih cesta...na primjer. Provjerili su ju na Kijevskim manevrima sredinom 30-ih. Švabe su ju razradili, formulirali recept "Stuka und Panzer" i prvi ju praktično primjenili. Znamo što su čistke učinile kvaliteti zapovjednog kadra RKKA i zašto se 41. umalo dogodio opći slom...no, analizirajući način obrane od švapskih prodora, možemo primjetiti kako su švapski klinovi gotovo uvijek napadani na, za Švabe, najgori mogući način...s oba boka na najtanjem i najosjetljivijem dijelu...što na zapadu nikome nije palo na pamet do Pattona u Africi ("Romele!!! Kujin sine!!! Pročitao sam TVOJU knjigu!!!"). Zašto? Pa zato što su Rusi poznavali švapsku taktiku...jer su ju oni i izmislili...i istom su im tom taktikom i uzvratili...i dogurali do Berlina. Posljedično, rusku formulu možemo nazvati "Iljuša i tanka + Kaćuša"...dakle...Šturmovik je NERAZDVOJIV od T-34.

Eto...zato sam se baš ja uhvatio baš ove teme. Wink

AleksandarMorozov · Upisano: Uto Lis 13, 2009 2:55 pm Naslov poruke:

FAB-ovi srednjeg kalibra iz 40-ih su problem. 100-tke, 250-ice, 500-tke. Naime, korištene su jako često i u jako velikom broju, ima ih dosta tipova, no nisu baš previše istraživane pa nema baš puno materijala o njima. Na netu se, uglavnom, nalaze posljeratni FAB-ovi tog kalibra od kojih se mnogi i danas koriste...no, o starim mrcinama baš i nema previše.

Low · Gazda

PDF dokument.

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=3&ved=0CDsQFjAC&url=http%3A%2F%2Fwww.expozice-ralsko.estranky.cz%2Ffile%2F43%2F3-letecke-pumy-sssr.pdf&ei=oygEUuqxE4HXswaQlIBQ&usg=AFQjCNGr3Mt2IYb-tUXlZ0CW67QNIaKS3A&bvm=bv.50500085,d.Yms
_________________