Otvoreni maketarski forum Forum Indeks


Mjesto za sve maketarske teme i dileme
 
 FAQFAQ   TražiTraži   Lista članovaLista članova   Grupe korisnikaGrupe korisnika   RegistracijaRegistracija   ProfilProfil   PrijavaPrijava 

Prijavi se za provjeru privatnih porukaPrijavi se za provjeru privatnih poruka   

In memoriam - 140 godina Viškog boja
Idi na stranicu Natrag  1, 2
 
Započni novu temu   Odgovori na temu    Otvoreni maketarski forum Forum Indeks -> - od početaka do 1918.
Vidi prethodnu temu :: Vidi sljedeću temu  
Autor Poruka
0viking0
Moderator
Član od: 17 Lis 2005
Poruke: 2879
Mjesto: Zagreb - Croatia
PorukaUpisano: Sri Pro 20, 2006 1:24 am    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Nisam ljubitelj pomorstva, ali ovaj me dio naše povijesti zbilja fascinira. Svaka čast dečki...

Meni je fakat žalosno da nikog to ne zanima... ali sa druge strane Glorija i Story se prodaju ko' blesavi.
_________________
paulusvictor
Natrag na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku Posjeti web-site
Beagle

Član od: 25 Lis 2005
Poruke: 170
PorukaUpisano: Sub Pro 23, 2006 8:50 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Nešto mi za oko na wikipediji zapelo....mislim, znam da je wikipedia neozbiljna internet enciklopedija s obzirom da ju svaki je*ivjetar može uredit ali ovo mi je privuklo pažnju i pretpostavljam da ju je neki talijančić napisao:
Citat:
Tegetthoff's victory was saluted by his mariners - overwhelmingly Venetian - with the traditional Venetian cry of victory: "Viva San Marco!" ("Hurra with Saint Mark!"). In fact, Tegethoff had his naval training in Venice and spoke Venetian fluently. During the battle he gave his orders in that language.

http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Lissa_%281866%29

I što je na kraju istina? Da su većinu činili Talijani ili Hrvati?
_________________
Još poznat i kao Jagdtiger Wink
Natrag na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Essex
Gost
PorukaUpisano: Sub Pro 23, 2006 10:22 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

A ja kažem da je sve to bullshit Sranje Mislim ne znan stvarno kakva bi bila svjetska povijest da je piše Wikipedia...
Čak i letimično poznavanje povijesti pokazuje da je pravo stanje bilo upravo suprotno. Dakle kad je Napoleon osvojija Mletačku Republiku mirom u Campoformiju 1797. Austrija je dobila Dalmaciju i ostale mletačke posjede na jadranskoj obali, što je i potvrđeno odlukama Bečkog kongresa 1815. (središnja Hrvatska i Slavonija bile su dio hrvatsko-ugarskog kraljevstva, dok su Istra i Dalmacija bile pod neposrednom upravom Beča). Austrija je također 1797. naslijedila i pomorski arsenal u Veneciji i mletačku flotu (međutim, brodovi zatečeni u Arsenalu nisu dovršeni, nego su rastavljeni, a drvo uporabljeno za loženje). Malu austrijsku flotu na Jadranu činilo je svega nekoliko drugorazrednih brodova - korveta, ophodnih brodova i topovnjača. Posade i časnički zbor činili su Hrvati i Talijani iz mletačkih posjeda u Dalmaciji.
Idemo dalje. Revolucionarna 1848. nije mimoišla ni malu austrijsku mornaricu. Tijekom 1848. talijanski su se mornari i časnici u Veneciji pobunili protiv Austrije (pokret irredente, sa zahtjevom za stvaranje jedinstvene talijanske države, Austrijanci van iz Venecije i Trsta). Većina brodova prešla je na stranu ustanika, a mletački arsenal pa je u ruke pobunjenika. Brodovlje Kraljevine Sardinije blokiralo je Trst, di su se skupili preostali brodovi koji su ostali virni austrijskom caru. Nakon poraza na kopnu (Radetzky kod Custozze i Novare je razbija Talijane), sardinijsko brodovlje se povuklo, a Austrija je 1849. opet osvojila Veneciju.
Nakon toga presta je talijanski utjecaj u austrijskoj mornarici; novi zapovjednik, viceadmiral Hans von Dahlerup (inače Danac), počea je provodit germanizaciju. U Puli je osnovan novi pomorski arsenal a brodovi su dobili njemačka imena (tako je npr. korveta Lipsia postala Leipzig, brik Venezia je nazvan Triest i sl.). U uporabu je uveden njemački jezik koji ipak nije u potpunosti istisnija hrvatski i talijanski. Najveći broj pomoraca sada su činili Hrvati iz Istre, Primorja i Dalmacije. Tako je stvoren poseban "palubni jezik" ("lingua di bordo"), mišavina njemačkih, hrvatskih i talijanskih izraza. Ja mislin da je sad ovdi sve jasno.
Što se tiče same bitke kod Visa, triba reć sljedeće. Dana 19. srpnja 1866. u 13 sati cila austrijska flota napustila je sidrište u Fažanskom kanalu i krenila prema jugu. Na brodovima je bilo ukrcano i 800 Venecijanaca, u to doba još austrijskih podanika. Tegetthoff ih ipak nije tija iskrcat, kako ne bi smanjija bojnu moć svoje flote. Događaji su pokazali da je ta odluka bila ispravna: 20. srpnja ti su mornari spazili talijanske brodove i uzviknuli "Ecco i nostri!" ("Evo naših!"), ali su se ipak srčano borili na austrijskoj strani tijekom cile bitke (poput recimo također Srba ili Muslimana koji su se borili u sastavu HV tijekom Domovinskog rata).

Situacija je bila takva i predstavlja sukus nekih mojih istraživanja, možda netko misli suprotno, ali ja ne pišem povijest već je samo proučavam
Natrag na vrh
Schnellboot

Član od: 31 Svi 2006
Poruke: 285
PorukaUpisano: Pet Pro 29, 2006 1:56 am    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

frka Napisao/la:
Samo da dodam - uspio sam pribaviti nesto kopija originalnih nacrta RDI koji je izgradjen 1882. u brodogradilistu Webb u New Yorku. Iz njih se vidi da je bio prijektiran kao oklopljeni jedrenjak sa parnim strojem.


Kakvi su to planovi? 5 planova? Kolike preciznosti i kvalitete? Komentari?
Natrag na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
frka

Član od: 16 Lis 2005
Poruke: 1414
PorukaUpisano: Sri Sij 10, 2007 6:25 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Poprecni presjek, uzduzni presjek, plan paluba (2) i plan jedrilja. S obzirom da ih je radio projektant u brodogradilistu Webb gdje je brod gradjen vjerujem da su precizni, no maketarskih detalja ima jako malo. Npr. nedostaje detaljan vanjski izgled trupa sa opremom (sidra, camci za spasavanje, zapovjedni most sa opremom), nedostaje naoruzanje (koje je ugradjeno u Italiji), ukrasi na krmi i sl.
Usprkos tome sto nedostaju mnogi detalji meni su planovi sa povijesnog i istrazivackog aspekta dragocjeni.
Natrag na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
croatianfighter
Gost
PorukaUpisano: Pon Kol 20, 2007 11:06 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Zanimljiva tema, evo čitam malo povijest redom.. pa imam i par bedastih pitanja Laughing

Netko je napisao da će bit dokumentarac, dali je već bio ili će bit?

"Izvlačenje", pod tim mislite izvlačenje cijelog broda ili samo dijelova? Jer neznam zašto toliko košta "izvlačenje" pa bi molio objašnjenje.

A jel to znači da su onda na tom brodu kosturi? Shocked
Natrag na vrh
frka

Član od: 16 Lis 2005
Poruke: 1414
PorukaUpisano: Uto Kol 21, 2007 8:52 am    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Dokumentarac ce biti prikazan ove jeseni u sklopu serije "Veliki brodolomi Jadrana" na HTV-u. Jos neznam datum pocetka. O izvlacenju RE D'ITALIA nema govora. Naime on je u takvom stanju da ne bi prezivio takvu operaciju pa ce ostati na dnu zauvijek, osim sto ce ga sigurno posjecivati razne ekspedicije. Dubina je 120 m sto bitno ogranicava samo ronjenje ali ujedno i cuva olupinu od pljackasa. Kosturi su se vjerojatno vec davno raspali ali nije iskljuceno do u mulji jos ima takvih ostataka.
Natrag na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
croatianfighter
Gost
PorukaUpisano: Uto Ruj 04, 2007 2:51 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Evo ga, upravo sada vidio insert, Veliki brodolomi Jadrana, mislim da je datum bio 11. rujna Rolling Eyes Razz
Natrag na vrh
vedro
Gost
PorukaUpisano: Pet Pro 07, 2007 4:36 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Ajme, koja san ja smantarela i tek sad vidin ovu temu Cekic u glavu

Elem, i meni je krivo sta se Viska bitka tako jadno i nikako ne spominje, a stvarno je bila presudna za Dalmaciju.

Eo jos nekih podataka. Mornar koji je talijanima skinuo zastavu sa zapovjednog broda i time doprinio pobjedi austrijske flote je bio hvaranin Nikola Karkovic koji je, konacno, 90-tih dobio svoju spomen plocu.
Talijani su prije napada na Vis poduzeli sve da se presjeku komunikacije izmedju Visa i Pule tj sjekli su telegrafske kablove koji su bili polozeni izmedju Visa i Paklenih Otoka. Stariji hvarani su mi pricali, bas kad je bilo postavljanje te ploce, kako su talijani presikli kabel Vis-Skoji (kako mi zovemo Paklenjake) ali su zaboravili presic kabel Hvar-Kopno kojim je i pozvana pomoc iz Pule.
I sad jedna od "pomorskih legendi" - dugo vremena se vjerovalo kako u Re d'Italia ne samo da ima zlata vec da su i slova na krmi broda bili radjena od zlata. Neki iz sale, neki ozbiljno, kocari su cesto vukli mreze tamo di se pretpostavljalo da je Re d'Italia u nadi da ce izvuc barem jedno slovo...
Natrag na vrh
hornet

Član od: 17 Lis 2005
Poruke: 1917
PorukaUpisano: Sri Pro 12, 2007 9:49 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

preneseno s The Phora foruma a u biti članak iz NG

Citat:



Citat:
Evo ribara, uzviknuo je talijanski admiral Persano kad je ugledao austrijske brodove, izrugujući se hrvatskim mornarima koji su činili većinu posade — među 7871 članom posade na austrijskim brodovima bilo je oko 5000 Hrvata; na brodovima se, osim toga, govorio "palubni jezik" (lingua di bordo), mješavina hrvatskih, njemačkih i talijanskih izraza. Ali "ribari" su mu zapaprili.
Hrvoje Prćić, glavni urednik
NATIONAL GEOGRAPHIC HRVATSKA

PRVA JE TO BITKA U SVJETSKOJ POVIJESTI U KOJOJ SU SE DVIJE OKLOPLJENE FLOTE SUKOBILE NA OTVORENOM MORU. OBILJEŽENA TRAGEDIJOM TALIJANSKIH OKLOPNJAČA RE D'ITALIA l PALESTRO, VIŠKA SE BITKA IZ 1866. I DANAS PROUČAVA NA VOJNIM AKADEMIJAMA SVIJETA.

NAPISAO MILAN TOMLJANOVIĆ

U mukloj tišini, na dubini većoj od 110 metara, Jasen Mesić sjedio je u prozirnoj kugli od pleksiglasa i napeto gledao u monitor u boji. Čulo se samo disanje mora koje je zanosilo malenu podmornicu, te poput tihog odjeka, šum disanja Ivana Popova, pilota podmornice. "Rabota li mašina?" upitao je voditelj istraživanja ruskog pilota. "Rabota, rabota", odgovorio je Popov, pa su obojica ušutjeli i nastavili zuriti u olupinu obraslu školjkama i morskom travom.
Pod bljeskom reflektora, oko rastočene oplate plivale su ribe, nestajući među urušenom drvenom gradom i uranjajući u tamu i mulj. "Mislim da je to ono što tražimo", rekao je Mesić dok mu se u očima umnažala znatiželja. "Mislim daje to Re d'Italia."


Talijani su u New Yorku naručili gradnju identičnih oklopnjača Re di Portogallo (gore) i Re d'Italia. Na pramcu se vidi željezni podvodni kljun po kojem su istraživači identificirali potonulu Re d'Italiju.

Čim se podmornica Remora 2000 vratila na površinu, znanstvenici su sazvali hitan sastanak u kontrolnoj sobi Janusa II., francuskog broda za arheološka, ekološka i oceanografska istraživanja koji je Hrvatskom restauratorskom zavodu, voditelju istraživanja, na 20 dana donirala tvrtka Comex. Pregledana je snimka pramca i istraživačima — osvijetljenima monitorima i treperavim lampicama kontrolnih ploča — ubrzo je sve postalo jasno. Fokusirajući i izoštravajući pramac, na njegovu su vrhu ugledali rostrum — borbeni kljun za udaranje i probijanje neprijateljskih brodova. "Tad smo znali da sa sigurnošću možemo objaviti otkrivene činjenice", rekao je pomoćnik ministra kulture Jasen Mesić, tadašnji pročelnik Službe za arheologiju u Hrvatskom restauratorskom zavodu i voditelj cijelog projekta. "Pronašli smo Re d'Italiju iz čuvene Viške bitke 1866., vjerojatno najslavniji relikt na ovom dijelu Jadrana." Bilo je to 25. svibnja 2005. Na palubi Janusa II. odjednom su sva osmorica istraživača na trenutak poželjela ostati sama, pribrati misli i srediti dojmove. Nakon dvije godine priprema i šest dana istraživanja, otkrivena je plava grobnica četiri stotine ljudi.
Bio je to trenutak o kojem svaki istraživač podmorja sanja cijelog života. "Obuzela nas je neka euforija, osjećali smo se kao prvi ljudi na Mjesecu", reče Mesić a lice mu zasja. "Međutim, ubrzo nas je preplavio osjećaj poštovanja prema mrtvima, kao da su njihovi duhovi još ondje lebdjeli. Ne znam kako to opisati. Svi smo zapravo bili u stanju šoka."
Dan prije otkrića, oko šest milja od sjeverozapadnih rtova otoka Visa, nakon višednevnog pretraživanja terena, na sonarima se ukazao prvi trag. Procijenjene su dimenzije bile 80 metara duljine i 15-ak širine s velikom sjenom — što je ukazivalo na to da se nalaz izdiže iz ravnoga i pjeskovitog dna. Odmah je bilo jasno da se radi o brodolomu. Trag je odgovarao dimenzijama Re d'Italije.
S 30-metarskog Janusa II., najvećega istraživačkog broda koji je dosad uplovio u Jadran, istraživači su u more spustili robota kameru, načičkanu spravama za skupljanje uzoraka. Dizalica je okvir povezan čeličnim užetom spustila na desetak metara iznad dna i iz njega je izmigoljio robot pred čijim se kamerama ukazala olupina potonulog broda — u tom se trenutku još nije moglo pouzdano reći radi li se o znamenitoj talijanskoj oklopnjači. U kontrolnoj sobi i na velikom ekranu u salonu broda znanstvenici su pratili rad robota kamere i pregledavali snimke. "Uspjeli smo odrediti strukturu oplate", rekao je Jasen Mesić, "Znali smo da je drvena oplata Re d'Italije bila oklopljena 12-milimetarskim čelikom i prve indikacije pokazivale su da se doista radi o takvom trupu."
Dokazi o mogućem otkriću oklopnjače pojavljivali su se jedan za drugim: paluba, metalne oklopne ploče, dijelovi jarbola, sve je ukazivalo na otkriće, ali na Janusu II. nisu htjeli trčati pred rudo. Tek kad je istraživačka podmornica Remora 2000 višekratnim uranjanjem otkrila pramac broda, uspoređivanjem originalnih nacrta i fotografija moglo se sa sigurnošću reći da je nakon 139 godina otkrivena olupina Re d'Italije— broda čija je nesretna sudbina uvelike obilježila jednu od najvažnijih pomorskih bitaka u hrvatskoj povijesti.

Za razumijevanje krvave 1866. valja se vratiti na početak 19. stoljeća. Berlinskim mirom iz 1815. Dalmacija je prešla u ruke Austrije. Vis, kojim su dotad vladali Englezi, prepušten je Austriji u zamjenu za Jonsko otočje. U to je vrijeme na otoku dobro zaštićena bila samo viška luka. Austrija poče utvrđivati čitav otok: a Vis tako postade čvrsta tvrđava i ključna strateška točka, pa ga Talijani poslije prozvaše jadranskim Gibraltarom.
Dugo je taj otok mirovao, okamenjen u blještavom moru, sve dok sa zapadne strane Jadrana nisu stigli glasovi o Risorgimentu, narodnom ustanku za ujedinjenje talijanskih zemalja. Usporedo s novom Kraljevinom Italijom rađala se i talijanska ratna mornarica. Ujedinjenje je proglašeno 17. ožujka 1861. i Vittorio Emanuele II., kralj Pijemonta, postao je prvi kralj Italije. Spajanjem sardinijske (pijemontske) i napuljske mornarice (Kraljevine Obiju Sicilija), nastala je mlada ratna mornarica koja je imala samo jednu zadaću — u cijelosti zavladati Jadranom.
Mornarica je u početku bila posve heterogena. Njezin je časnički zbor bio različitog podrijetla i školovanja. Usprkos tomu, grof Camillo Cavour, veliki ideolog Risorgimenta, tadašnji predsjednik vlade i ministar mornarice, povećao je budžet mornarice i zauzeo se za izgradnju oklopnjača Terribile i Formidabile. U njujorškom brodogradilištu Webb naručio je gradnju oklopljenih fregata Re d'Italia i Re di Portogallo. Ubrzo nakon narudžbe, Cavour umre a novi ministar postade grof Carlo Pellion di Persano. Njegov je dolazak na mjesto ministra mornarice, pokazat će se četiri godine poslije, zakrvario more oko Visa. "Persano je zapravo bio beskrupulozan političar", mršti se Boris Čargo, kustos Arheološke zbirke Issa u Visu, područne zbirke Arheološkog muzeja Split. "Preko politike i svog senatskog staleža brzo je napredovao."
Persanov dolazak na čelo flote oslabio je disciplinu, a s njegovim preuzimanjem zapovjedništva nisu se mogli složiti ni visoki časnici mornarice ni premijer vlade general Alberto La Marmora. Unatoč svemu, Persano je uspio podiči proračun mornarice, i po domaćim, francuskim i britanskim brodogradilištima izgraditi najsnažniju ratnu flotu tog doba.
S druge strane, prijelomna faza u razvoju austrijske mornarice zbila se kad je na njezino čelo došao danski admiral Hans Birtch Dahlerup. On ju je preustrojio, primivši u službu ponajviše Hrvate i pomorce iz Njemačkog saveza i nordijskih država. Razdoblje je to industrijske revolucije; umjesto drvenog jedrenjaka razvija se željezni brod na parni pogon, a javlja se i oklop kao sredstvo zaštite. S navoza u Uljaniku 1858. kliznuo je u more parni linijski brod na vijak Kaiser, a 1862. započela je gradnja prvih oklopnjača.
U to se vrijeme u austrijskoj mornarici pojavio i novi zapovjednik, Wilhelm von Tegetthoff, koji je u povijest ušao 1864. godine, kad je kao nepoznati 37-godišnji komodor porazio dansku eskadru. Nedugo nakon toga promaknut je u kontraadmirala, a 9. svibnja 1866. postao je zapovjednikom ratne flote i najmlađim admiralom austrijske mornarice. Opremio je oklopnu fregatu Habsburg te fregatu Erzherzog Ferdinand Max izabrao za svoj admiralski brod. Uoči rata s Italijom njegova je flota brojala sedam oklopnjača. Podijelio ju je u tri eskadre; prvu je činilo sedam oklopljenih fregata i njome je zapovijedao osobno; drugu su činili linijski brod Kaiser i šest drvenih fregata, a u trećoj je bilo sedam standardnih topovnjača. Za borbeni postroj odabrao je tri uzastopna klina s tri eskadre u crti. Ta je taktika Tegetthoffa u boju pod Visom pretvorila u legendu.

Kad su 1866. godine međusobno zaratile Austrija i Pruska, pruska saveznica Italija Austriji je objavila rat. Nakon izazivačkog pojavljivanja austrijske flote pod Anconom (Jakin na hrv.) 27. lipnja, pritisak na admirala Persana postade neizdrživ. Ministar mornarice Agostino Depretis uporno zahtijevaše da Italija postane gospodaricom Jadrana. Iako je Persano imao više oklopnjača i bolju artiljeriju, još se uvijek nije smatrao dovoljno jakim. Čekao je novu oklopnjaču Affondatore, koja je trebala biti spremna do 12 srpnja.
Nestrpljivi je Depretis 15. srpnja stigao u Anconu na zasjedanje s admiralima Persanom, Giovannijem Battistom Albinijem i Giuseppeom Vaccom. Na tim se vijećanjima utvrdilo da je austrijska flota u Fažanskom kanalu i da ju je tamo teško napasti. Pade odluka o zauzimanju Visa. Albini se odlučno suprotstavi, ističući da je "Vis Gibraltar Jadrana". Persano pristade na napad i 16. srpnja 1866. u tri sata poslijepodne, talijanska flota od 28 ratnih brodova isplovi iz Ancone na otvoreno more.
"Talijani su postupili stihijski", kaže Boris Čargo. "Krenuli su bez zemljopisne karte Visa, koju nije imalo čak ni njihovo ministarstvo mornarice. Nisu imali pojma što ih čeka."
Kad je u sumrak prispio u viške vode, Persano je zatražio dragovoljca koji će obići i izvidjeti otok. Javio se načelnik štaba D'Amico, koji je zapovijedao izviđačkim parobrodom Messaggere. U zoru 17. srpnja D'Amico pod engleskom zastavom stiže pred Vis i, krijući se iza hridina, obiđe istočnu obalu, bilježeći broj vojnih objekata. Kad je došao pred višku luku, ondje je trajalo dnevno postrojavanje austrijske vojske. Vijoreći taj put francusku zastavu, Messaggere se ispred viške luke zadržao puni sat — naočigled austrijskih straža. Nakon izviđanja otoka D'Amico je utvrdio da Vis brane dvije tisuće ljudi te da ima oko 60 topova. Bio je jako blizu istine. Vis je branila posada od 1833 vojnika, a na utvrdama je ukupno bilo 88 topova. Otprilike jednako toliko topova bilo je na samo tri najveće talijanske oklopnjače.
Persano tad zapovjedi: flotila topovnjača kapetana fregate Sandrija presjeći će podmorski telegrafski kabel Vis-Hvar-kopno, dok će Vacca sa svojim oklopnjačama napasti Komižu. Persano će osobno s četiri najveće oklopnjače napasti višku luku sa zapadne strane, a Augusto Antonio Raboty s istočne. Drvene fregate admirala Albinija bombardirat će luku Rukavac i kad ušutkaju tamošnje baterije, iskrcat će na obalu desantne čete. Uvjeren da će Vis pasti još prvog dana opsade, Persano je 18. srpnja oko 11 sati krenuo u sveopći napad.


Nekoliko dana nakon Viške bitke, poražena talijanska flota snimljena je u Anconi

Glasna komanda razlegne se s osam talijanskih oklopnjača: "Vatra!" Kanonada zatutnji, fijuci se prolome zrakom a topovska tanad tresne o kulu Wellington na istočnoj strani viške luke. Na zapadnom ulazu u luku, gromovita se paljba saspe na tvrđavu George, a njezinih petnaest topova smjesta uzvrati paljbu. Sve što je na Visu moglo bježati, uteklo je u brda pred talijanskom artiljerijom. Vatra je buknula u tvrđavama, ljudi su kašljali od dima. Stakla su po kućama prsnula, oštre su krhotine poletjele parajući zrak.
Dok su Persano i Riboty svim snagama tukli tvrđavu George, kapetan fregate Sandri stigao je s četiri broda pred Hvar. Zaprijetio je mještanima da će bombardirati grad ako mu smjesta na brod ne pošalju čovjeka koji će mu pokazati podmorski telegrafski kabel što je Vis spajao s Hvarom i dalje s kopnom. Hvarani poslaše na brod ribara Lovru Fija, koji Sandrija vješto prevari. Pokazao mu je višku žicu, ali ne i hvarsku, koja je Hvar spajala s Bračem i kopnom. Sandri je presjekao žicu i mislio da je uspio odsjeći Vis od svijeta. Napravio je još jednu fatalnu pogrešku. Nije uništio telegrafski aparat, koji je poštanski činovnik Ivan Brauner potom odnio na brdo Salbun kod sela Grablje i odatle javljao u Zadar, Pulu i Trst sve što se pod Visom zbivalo.
U međuvremenu je Vacca shvatio da su komiška utvrđenja previsoko nad morem i izvan njegova dometa. Nakon dva sata borbe ispalio je još nekoliko plotuna pa odustao i krenuo put Rukavca u pomoć admiralu Albiniju. Vacca nije znao da je Albini već odustao od bombardiranja baterije Nadpostranje. Iako je imao jake topove koji su mogli dosegnuti tvrđave visoke i do 250 metara, Albini se povukao s položaja prekršivši Persanovu zapovijed. Dva dana poslije, pokazat će se da to nije bio jedini Albinijev kukavičluk.
Dok su se Vacca i Albini vraćali s položaja, iz viške se uvale začula jaka detonacija. Njezin je odjek još dugo tutnjio uvalom. Bio je to odjek eksplozije na poluotočiću Sućurju. U 13 sati i 30 minuta Riboty je uspio raznijeti skladište streljiva u bateriji Schmidt pobivši pritom posadu od 17 ljudi.
Kad je eksplodirala baterija Schmidt, Persano je naredio bjesomučni topnički napad na tvrđavu George. Ubrzo su pali bedemi, a vatra je stala proždirati baterije Mamula i Šupurine. U taj je čas Vacca prispio sa svojim odredom i odmah započeo žestoku topovsku paljbu po tvrđavi George, koja je već izgubila polovinu topova i petinu posade. Tad zapovjednik tvrđave naredi vojnicima da unište preostale topove, kako ne bi pali Talijanima u ruke. Junačka tvrđava dalje se branila puškama. Nakon sedam sati neprekidne bitke, u kojoj su Talijani izgubili četiri vojnika i imali 12 ranjenika, Persanova se flota u sumrak povukla na pučinu. Iza nje je ostala neviđena pustoš. Samo je Re d'Italia prvog dana opsade ispalila 1300 topovskih zrna. Spustila se noć u kojoj je Vis gorio u plamenu.
Natrag na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
hornet

Član od: 17 Lis 2005
Poruke: 1917
PorukaUpisano: Sri Pro 12, 2007 9:51 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

....

Citat:
U jutro 19. srpnja među ruševinama je na razbijenom staklu bljeskalo sunce. Gnjili smrad širio se na vrućini. Posvuda je stršalo crno drveće. Zemlja je bila izrovana granatama a čitav se krajolik pomiješao s dotad neviđenom tugom. Persano je bio uvjeren da će tog dana sve ići glatko, kao na paradi. Siguran u pobjedu, još je prošle noći poslao u Anconu izvješće s porukom: "Jadranski Gibraltar svladan." U šest sati ujutro Persano naloži Vacci da tuče vanjske utvrde, a Albiniju da dokrajči utvrdu George. Terribile i Varese otpravi u Komižu da napadnu tamošnje utvrde, a Re di Portogallu i Palestru naredi napad na kulu Wellington. Oko 10 sati ujutro talijanskoj eskadri stiže pojačanje: Principe Umberto, Carlo Alberto, Governolo, Partenon i najsuvremeniji od svih — Affondatore. Pojačanja dovezoše još 600 vojnika za iskrcavanje; zametnu se još žešća bitka nego prvog dana.
Taj drugi dan opsade priča je o borbi, volji, herojstvu, priča koju je obilježio dvoboj utvrde Gospina batarija i talijanske oklopnjače Formidabile. Svjesna da je junaštvo njezina najveća obrana, posada baterije čitavog jutra nije prestajala s jakom paljbom. Smještena u središtu duboke viške uvale, na položaju s kojeg se izvanredno kontrolira luka, Gospina batarija imala je osam topova od 24 funte i dva poljska topa manjeg kalibra.
Formidabile je s još tri broda uplovio u uvalu oko pet sati poslijepodne, teško oštetio bateriju Šupurine i produžio ravno prema utvrdi. Zbog ograničenoga manevarskog prostora, tri su broda napustila bojište, dok se Formidabile usidrio 400 metara daleko od utvrde. Započeo je topnički dvoboj. Zapovjednik Simone Antonio Pacoret Saint Bon s jarbola je zapovijedao paljbom. Formidabile se neprestano okretao pokušavajući omesti posade austrijskih topova. Dok bi punio topove, Saint Bon bi okretao oklopnjaču, a kad je bio spreman za bočni plotun, vraćao bi se na početni položaj i ispaljivao plotune. Ispalio je tako oko 700 granata u dva sata, no utvrda se držala, uzvraćajući vatru jednakom snagom. U jednom je trenutku Formidabile dobio hitac, oklopne su ploče zacviljele i počele se rastakati. Talijane je obuzela panika. Nakon sljedeće salve na oklopnjači je izbila pobuna. Formidabile je imao tri mrtva i 40 teško ranjenih, no Saint Bon se nije htio povući. Suočen s neosvojivom utvrdom i vlastitom pobunjenom posadom, nastavio je borbu. Povukao se tek kad je na oklopnjači izbio požar. U povlačenju nije stigao dići sidro — odrezao ga je i pobjegao.
Ogorčenog porazom Formidabilea i ponovnim neuspješnim desantom trupa pod Komižom, Persana je na kraju dana dočekala još jedna loša vijest: Tegetthoff je iz Fažane s cijelom flotom krenuo prema Visu. Admiral Vacca savjetovao je Persanu da se vrate u Anconu i napadnu Vis neki drugi put, D'Amico je predložio da austrijskoj floti naprave zasjedu kod Hvara. Persano se oglušio na sve savjete. Odlučio je nastaviti s osvajanjem Visa, nadajući se da će uspjeti iskrcati trupe prije nego što se pojavi Tegetthoff.

Car Franjo Josip nikad nije imao previše sluha za mornaricu smatrajući je nepotrebnim privjeskom vojske. Ministarstvo mornarice novce je dobivalo na kapaljku, svaku vreću ugljena koji se uvozio iz Engleske Tegetthoff je morao osobno zatražiti. Zato ne čudi što u Beču, u Ministarstvu rata, nikog isprva nisu pretjerano zabrinule poruke o opsadi Visa: smatrali su da se radi o diverziji čija je svrha odvlačenje austrijske flote iz sjevernog Jadrana. Međutim, iz Zadra je stizala brzojavka za brzojavkom, pa su 19. srpnja u Beču konačno shvatili da je riječ o stvarnom napadu. Isti su dan Tegetthoffu poslali brzojav. Nije dobio izričitu zapovijed. Na njemu je bilo da odluči hoće li krenuti u bitku ili ne. Tegetthoff je znao da se nije imalo smisla pritajiti. Još istog dana točno u podne okupio je u fažanskoj luci svoju eskadru od 20 drvenih brodova i sedam oklopnjača. Svu vatru koju je imao u plućima izbacio je u jednoj zapovijedi: "Svom silom put Visa!"
Noć uoči bitke, s 19. na 20. srpnja, zatekla je austrijsku flotu u plovidbi. Hitali su brzinom od devet čvorova, puhalo je jako jugo, donoseći kišu i teško more. Brodovi su posrtati, a na manjima je kroz toparnice prodiralo more. Pred zoru se kiša pojačala a more još više uzburkalo. Tegetthoff je s rukama na leđima kao kip stajao na komandnom mostu Ferdinanda Maxa i gledao munje koje su parale nebo. Te je noći ujedao očima. Znao je da ide na triput jačeg neprijatelja, znao je da Persano ima jaču artiljeriju i pet oklopnjača više, ali je jednako tako znao da ishod boja ne određuje uvijek brojnost, nego i pripremljenost i srčanost. Ako je i u što vjerovao, te je noći vjerovao u posadu sastavljenu od Dalmatinaca, Istrana i ponekog Ličanina.


Mokar dan pomaljao se iz dubine voda. Magla neobično čiste bijele boje tek se počela dizati i činilo se kao da isparava iz mora svuda uokolo Visa. Iscrpljeni i na rubu snaga, Višani su gledali u tu sablasnu maglu, očekujući napad kojem se ovaj put neće moči othrvati. Persano je taman rasporedio flotu spremajući se na juriš kad se pojavio izvidnički brod Esploratore. Javljeno je da sumnjivo brodovlje dolazi sa sjeverozapada. Zatečen u pripremi za desant, s čamcima u moru, Persano naredi da se smjesta obustavi svako iskrcavanje. Dugo je i grozničavo talijanski admiral gledao u crtu koja siječe obzor. U jednom se trenu magla razišla i u Persanovu se dalekozoru ukazao Tegetthoff. "Evo ribara!" rekao je sebi u bradu Persano. Crni austrijski brodovi približavali su se punom brzinom.
Odnos snaga bio je sljedeći: Austrija je imala 27 brodova, 532 topa i 7871 čovjeka, a Italija 34 broda, 645 topova i 10.886 ljudi. Usprkos vojnoj premoći, Persano se odjedanput uznemirio. U strahu da ne pogine, odlučio se s Re d'Italije prekrcati na Affondatore, i nikog o tome nije obavijestio. Čak je i kozu poveo sa sobom, da mu ne bi ponestalo mlijeka, no u žurbi je na oklopnjači Re d'Italia ostavio admiralsku zastavu. Poslije, u jeku bitke, u općem metežu i pomutnji, Persano je zapovijedao s Affondatorea, ali mu nijedan brod u floti nije odgovarao jer nitko nije znao gdje im je zapovjednik.
Talijanski Principe di Carigano prvi je otvorio vatru na austrijsko brodovlje. Već nakon prvog plotuna više se ništa nije vidjelo, dim iz topova i dimnjaka progutao je oblačno nebo. Uto se zrakom iz svih brodova prolomiše fijuci a tanad stade pljuštati na sve strane.
Ispred i iza Re d'Italije, koja je zastala zbog Persanova prekrcavanja na Affondatore, nastala je u talijanskom bojevom postroju praznina i upravo se u nju zaletjela eskadra oklopnjača na čelu s Tegetthoffom i njegovim brodom Ferdinand Max. Nakon što su probile talijanski poredak i razdvojile Persanovu flotu na dva dijela, austrijske oklopnjače napale su središte talijanskog poretka.
Ubrzo se bitka podijelila u nekoliko odvojenih bojeva. Glavna se borba odvijala u središtu talijanskog postroja, gdje je Tegetthoff navukao svih sedam svojih oklopnjača na četiri talijanske, Re d'Italiju, Palestro, San Martino i Affondatore. Tako je ostvario klasično taktičko načelo koncentracije snaga na ključnom dijelu bojišnice. Budući da je imao zastarjele i slabije topove, tukao je udruženom vatrom, istodobno ispaljujući sve topove u isti cilj.
Razvoj sukoba diktirao je da glavni manevarski i taktički postupak postane udar kljunom — napad pramcem na bok neprijatelja. Tako je Tegetthoff pod prilično nepovoljnim kutom uspio udariti oklopnjaču Palestro, kojoj je od siline udarca pramca Ferdinanda Maxa pao krmeni sošnjak s talijanskom ratnom zastavom. Na Tegetthoffov povik: "Tko će ugrabiti zastavu?" skočio je dočasnik Nikola Karkovič s Hvara, i pod strašnom puščanom paljbom dograbio talijanski barjak. Dragocjeni ratni trofej ostao je na austrijskom brodu kad su se brodovi odvojili.


Kad je vidio da je Pakstro izgubio zastavu, Persano je podivljao. Naredio je da Affondatore ispali oba topa sa zrnima teškima 125 kilograma u trup linijskog broda Kaiser, glomaznog, neoklopljenog plovila kojim je zapovijedao komodor Anton von Petz. Prvi hitac pogodi krmu, a drugi pade na topovsku palubu pobivši posadu dvaju topova. Persano napadne kljunom, ali Kaiser uspije izbjeći udar. Vidjevši da je opkoljen talijanskim oklopnjačama, komodor Petz zaletio se pramcem i oštetio oklopnjaču Re di Portogallo. Od siline udarca Kaiseru se slomio pramčani kosnik i srušio prednji jarbol. Nastade kaos u kojem su tone borovine padale i mrvile ljude. Dok su ranjenici ječali, četiri talijanske oklopnjače otvoriše zajedničku vatru na brod Kaiser. U tom je plotunu poginuo 21 vojnik, a ranjeno ih je 80.
Kad je komodor Petz vidio da mu nema spasa, naredio je preostaloj momčadi da polijega na palubu, a topnicima da istodobno ispale plotun iz svih 99 topova. Od silne detonacije svima na Kaiseru popucali su bubnjići. Kad se dim razišao, Petz je vidio kako oklopnjače bježe. To je silno ohrabrilo austrijsku mornaricu.
Tad nastupi ključni dio boja. Oklopnjači Re d'Italiji oštećeno je kormilo (od nekoliko neuspješnih pokušaja udarca kljunom u Ferdinanda Maxa) pa je privremeno zaustavila svoj parni stroj sa šest kotlova. Dok su na oklopnjači pokušavali otkloniti kvar, Tegetthoff je kroz guste oblake dima pred sobom ugledao golemu sivu masu koja je praktički plutala. Odmah je naredio strojarima: "Naprijed punom snagom!" U 11:30 sati, brzinom od 11,5 čvorova Ferdinand Max svom je silinom udario kljunom u lijevi bok talijanske oklopnjače. Rilo austrijskog broda prodrlo je oko dva metra duboko u trup Re d'Italije, u kojoj je nešto zagrmjelo kao da dolazi iz velikih dubina. Udarac je bio strašan. Nitko na Ferdinandu Maxu nije ostao na nogama od silnog potresa. Nakon što se austrijski admiralski brod odvojio, ponos talijanske mornarice počeo je tonuti. Dvojica su austrijskih mornara skočila ne bi li ugrabili bojnu zastavu, no talijanski časnik Razetti prvi je došao do nje, skinuo je i bacio se s njom u more. U samo dvije i pol minute talijanski je admiralski brod potonuo, zajedno s 400 članova posade. Bio je to presudan trenutak u boju. Kad je nesretni brod potonuo, sunce se odjednom probilo kroz oblake, more se smirilo, valovi se izravnali a njihov huk zanijemio. Uzalud je Persano pokušavao prikupiti svoje raštrkano brodovlje. Na njegove signale nitko nije obraćao pozornost. Talijanskoj mornarici duh je bio nepovratno slomljen.
Oko podneva admiral Vacca prikupio je u brazdu glavninu oklopnjača i ploveći prema jugu prošao pokraj drvenih brodova kukavice Albinija, koji je cijelo vrijeme izbjegavao bitku. Nešto poslije 12:30 sati, uvidjevši da ni Albini ni Vacca ne slušaju njegove zapovjedi, Persano je odustao od borbe. Sporadična topnička vatra potrajala je do 14 sati. Tad se gotovo iznenada među neprijateljskim flotama pojavila talijanska oklopnjača Palestro, sva u plamenu. Persano joj je pohitao u pomoć. Ugledao je signal "nema opasnosti" s plamtećeg broda. Međutim, nije prošlo ni pet minuta kad je vatra zahvatila skladište streljiva u potpalublju broda. Palestro je eksplodirao posred mora i smjesta potonuo. Od 250 časnika i mornara spasilo se samo 23 ljudi. Taj je šokantan događaj postao simbolom završetka krvave bitke.
Još uvijek nadmoćniji, ali demoralizirani i bez ugljena i streljiva, Talijani su sa zalaskom sunca zaplovili prema Anconi. Iza sebe su ostavili 605 mrtvih dočasnika i mornara te 38 časnika. Sve do Prvog svjetskog rata nisu posegnuli za hrvatskim morem i obalom.
Admiral Tegetthoff zadržao se u viškoj luci samo jedan dan, 21. srpnja. Nakon što je na groblju na poluotočiću Prirovo uz vojničke počasti pokopano 35 dočasnika i mornara, popravljena su oštećenja na brodovima, pa je flota već navečer isplovila prema fažanskom sidrištu. Već 25. srpnja sklopljeno je primirje između Austrije i Italije. Persanu se poslije sudilo i odlukom senata izgubio je čin i položaj. Tegetthoff je umro kao neženja 1871. u 44. godini života. Dvije godine poslije, Austro-Ugarska Monarhija u cijelosti je razoružala Vis i porušila sve tvrđave i baterije, osim tvrđave George i Gospine batarije.
Trebalo je proći 139 godina da podvodni istraživači na morskom dnu nađu znamenitu Re d'Italiju iz Viške bitke. Kako bi je zaštitili, točnu su lokaciju zadržali u tajnosti, a brod nisu dirali. "Cilj je ekspedicije bila zaštita podvodne arheološke baštine i nikakvo oskvrnjivanje nije dolazilo u obzir", kaže Jasen Mesić. "Išli smo na vađenje samo dvaju slobodnih uzoraka koji su ležali u blizini olupine. Nije bilo nikakvog kopanja." Mehaničkom rukom robot je izvadio postolje palubnog kompasa i keramički tanjur na kojem je pozlatom bila ispisana oznaka RM — Regia Marina, odnosno "kraljevska mornarica". "Sigurno je da se radi o jedinstvenom otkriću", kaže Mesić. "Ipak, to je samo korak u očuvanju kulturne baštine na velikim dubinama Jadrana. Za nas arheologe ova se bitka nastavlja."
Dan nakon Viške bitke na obalu su se nasukali slomljeni komadi brodske oplate, sidara i pajola. More je izbacilo mnoštvo žlica, knjiga i komada namještaja, a medu njima i škrinjicu s pismima koja je stanoviti Carlo Boggio s nesretne Re d'Italije pisao ženi i prijateljima: Slatko sam spavao, bubanj mi kaže da treba ustati. Nebo ne može biti vedrije ni more mirnije nego što je jutros. Borba će početi između devetog i desetog sata. Javljam ti ove posebnosti, mila moja Gianino, da se jednom zauvijek uvjeriš da nema mjesta uznemirenosti.
Poljubac tebi, mojoj majci, Vigji i Italu. Tvoj Carlo
Srijeda ujutro. Pet sati. 18. srpnja 1866.


NATIONAL GEOGRAPHIC - HRVATSKA
SRPANJ 2007 - BR. 7
Natrag na vrh
Vidi profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Essex
Gost
PorukaUpisano: Sri Pro 12, 2007 10:52 pm    Naslov poruke: Citiraj ovaj komentar

Odličan tekst, u jednom dahu sam ga pročita! Hvala na ovome Goreprsti
Natrag na vrh
Pokaži ranije poruke:   
Započni novu temu   Odgovori na temu    Otvoreni maketarski forum Forum Indeks -> - od početaka do 1918. Vremenska zona: EET (Europa)
Idi na stranicu Natrag  1, 2
Stranica 2/2

 
Idi na:  
Ne možete slati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete odgovoriti na teme ili poruke u ovom forumu
Ne možete izmijeniti vlastite poruke
Ne možete obrisati vlastite poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u anketama foruma


Powered by phpBB © 2001, 2002 phpBB Group
Prerada na hrvatski jezik.
Igloo Theme Version 1.0 :: Created By: Andrew Charron