Slučaj "LACONIA"

Essex · Gost

Linijski parobrod RMS LACONIA od 19.860 tona bio je drugi po redu brod pod istim imenom izgrađen u britanskim brodogradilištima. Izgrađen je i porinut u more u brodogradilištu Swan, Hunter & Wigham Richardson Ltd. u Wallsend-on-Tyne 9. travnja 1921. Nakon završenih radova na opremanju 25. svibnja 1922. kreće na prvu probnu vožnju preko Atlantika od Southamptona do New Yorka. Već 22. lipnja iste godine LACONIA plovi na redovitoj transatlantskoj liniji Liverpool - Queenstown - Boston - New York.
Idućih desetak godina održavala je različite transatlantske pruge, a početak ll. svjetskog rata zatekao ju je na Atlantiku. Odmah po njezinom uplovljenju u Liverpool 4. rujna 1939. britanski Admiralitet rekvirirao je brod i uputio ga u Portsmounth gdje je odmah stavljen u službu Royal Navy kao pomoćna krstarica. Početkom siječnja 1940. na brod je ugrađeno topničko naoružanje (8 topova od 152 mm i 2 topa od 76 mm). Nakon što je naoružana topništvom, LACONIA je u tajnosti ukrcala i prebacila na "sigurno" - na drugu stranu oceana - teret zlatnih poluga. U američkim vodama ostala je tijekom sljedećih mjeseci i služila kao prateći brod konvojima koji su plovili za Britaniju. Pratila je konvoje uglavnom do Bermudskog otočja ili do neke druge pozicije na Atlantiku gdje su eskort preuzimali ratni brodovi. U lipnju 1941. ponovno je u brodogradilištu. Interijer luksuznog transatlantika nije zadovoljavao potrebe koje su se postavljale pred brod. Početkom 1942. dovršena je rekonstrukcija i LACONIA je pretvorena u brod za prijevoz trupa i ratnog materijala za potrebe Britanije na Srednjem istoku. Sljedećih šest mjeseci LACONIA je provela na toj zadaći.
Tako je došao i rujan 1942. Kapetan Robert Sharp, zapovjednik broda, dobio je zadaću da ukrca talijanske ratne zarobljenike i prebaci ih u Britaniju. Najveći dio Talijana zarobljen je u operacijama oslobađanja talijanskih kolonija u istočnoj Africi (Talijanska Somalija). Na brod je nedvojbeno ukrcano više od 1800 zarobljenika (prema nekim podacima i 2088 talijanskih zarobljenika). Osim njih i posade LACONIE, na brodu je bilo 160 poljskih vojnika - stražara (bili su to uglavnom vojnici pristigli iz sovjetskog zarobljeništva nakon kapitulacije Poljske koju su 1939. između sebe podijelile Njemačka i SSSR), zatim 268 britanskih vojnika te 80 žena i djece. Sve u svemu po nekim izvorima na brodu su bile 2732 osobe. Brod je plovio na ruti Sredozemno more - Sueski kanal - Crveno more - istočna obala Afrike - Rt dobre nade - južni Atlantik - Britanija.
Nakon što je iz Indijskog uplovio u Atlantski ocean, kapetan Sharp je poduzeo sve mjere zaštite: straže su podvostručene, dežurne posade uvijek su bile na topovima, stalno se promatrala morska površina zbog mogućeg napada podmornica, plovilo se u cik-cak kursevima, a noću su se strogo provodile mjere zamračivanja broda. Ali, događaji će pokazati da sve to nije bilo dovoljno da se pobjegne sudbini koja je zadesila brod.
Nad južnim Atlantikom 12. rujna 1942. već se počeo hvatati sumrak kad je njemačka podmornica U-156 izvukla svoj periskop iznad površine. Pogledavši kroz periskop, kapetan korvete Werner Hartenstein, zapovjednik podmornice, ugledao je stup dima na horizontu. Podmornica je odmah promijenila kurs i okrenula pramac u smjeru otkrivenog cilja. Vozeći svom snagom za relativno kratko vrijeme podmornica je stigla na udaljenost s koje su se mogle vidjeti osnovne konture broda. U mraku, koji je polako padao, kroz periskop se moglo vidjeti da je to veliki brod. Uz pomoć brodskog kataloga na podmornici su ustanovili da se radi o britanskoj pomoćnoj krstarici LACONIA. Posada podmornice se obradovala jer je pred njima bio veliki cilj i uz to je plovio bez pratnje ratnih brodova. Hartenstein je zapovjedio pripremu za torpedni napad i U-156 se polako počela približavati svom cilju u borbenom kursu. Točno u 20:07 (po njemačkim podacima) podmornica je ispalila svoj prvi torpedo. Četrdesetak sekundi kasnije mir oceanske noći prekinut je eksplozijom. Pogođen po sredini trupa u desni bok veliki prekooceanski brod počeo se naginjati na pogođenu stranu. Dok su plameni jezici i dim sukljali u nebo, s podmornice je ispaljen i drugi torpedo. Pod drugim, smrtonosnim udarom čelična grdosija se gotovo prepolovila. Agonija pogođenog broda trajala je ipak gotovo sat vremena. Dok je brod tonuo, kao nijemi svjedok tog događaja na površini oceana stajala je U-156 i njezina posada koja je promatrala kako se na palubi broda koji tone, u odsjaju plamenih jezika pokušavaju spasiti brojni ljudi. Po brodskom dnevniku s podmornice bilo je točno 21:11 kad se morska površina zaklopila nad LACONIOM, 130 milja N-NW od otoka Ascension.
Prvi torpedo je pogodio LACONIU u području prostora broj 1 u kojem su bili ratni zarobljenici. Pretpostavlja se da je od rušilačkog djelovanja torpeda i prodora vode u tom dijelu broda stradao najveći dio zarobljenika koji se tamo nalazio - njih gotovo 450.
Operacija spašavanja je još donekle bila pod nadzorom zapovjednika Sharpa, ali kad je i drugi torpedo pogodio brod kaos na njemu bio je potpun. Mnogi od 32 čamca za spašavanje uništeni su u eksploziji. Ljudi su skakali u ocean i pokušavali se spasiti na svaki mogući način. Sharp je već imao gorko iskustvo jer je bio zapovjednik na brodu LANCASTRIA koji je također bio torpediran. Zapovjedio je da se u raspoložive čamce za spašavanje ukrcaju prvo žene i djeca. Presudnu ulogu u tim kaotičnim trenucima odigrali su poljski stražari koji su radili sve kako bi bilo što manje žrtava.
Kad je brod počeo tonuti, podmornica U-156 je izronila. Zapovjednika podmornice Hartensteina i njegovu posadu iznenadilo je kad su se na površini oceana začuli povici "upomoć" na talijanskom jeziku. U prvom trenutku posumnjali su da su ipak možda pogriješili i potopili brod svog ratnog saveznika Italije. Hartenstein odmah zapovijeda da se otpočne operacija spašavanja brodolomaca iz oceana. Tijekom noći posada podmornice U-156 spasila je više od 200 brodolomaca i primila ih na svoju palubu a dio u unutrašnjost podmornice. Veliki broj čamaca za spašavanje vezao se uz podmornicu. Posada podmornice dijelila je brodolomcima hranu i piće.
Zapovjednik podmornice U-156 poslao je u 1:25 sati 13. rujna kodiranu poruku svom zapovjedništvu u Hamburgu o situaciji u kojoj se našao poslije potapanja LACONIE i tražio daljnje upute i zapovijedi što da radi s brodolomcima

HARTENSTEIN POTOPIO BRITANSKU LACONIU STOP MREŽA FF 7721 310 STUPNJEVA STOP NA ŽALOST SA 1500 TALIJANSKIH ZAROBLJENIKA STOP SPASILI DOSADA 90 STOP 157 CBM STOP PASAT 3 STOP OČEKUJEM ZAPOVIJEDI STOP

Nakon tog radiograma u zapovjedništvu njemačkih podmorničkih snaga zavladala je neobična situacija. Zapovjednik podmornice preuzeo je veliki broj brodolomaca što po propisima nije bilo dopušteno. Admiral Karl Dönitz nije mogao zapovjediti Hartensteinu da jednostavno pobaca u more brodolomce među kojima je bio i veliki broj savezničkih vojnika Talijana (iako je bilo i takvih razmišljanja).
Kao odgovor na nastalu situaciju, zapovjednik njemačke podmorničke flote admiral Dönitz na poprište događanja šalje još dvije podmornice da pomognu Hartensteinu. Istodobno, zapovjedio mu je da mora na svaki način i po bilo koju cijenu sačuvati borbenu sposobnost podmornice. Odmah po svanuću, u 6:00 sati Hartenstein šalje nekodiranu radioporuku na međunarodnim frekvencijama tražeći pomoć za brodolomce:

BILO KOJI BROD KOJI BUDE POMAGAO BRODOLOMCIMA S LACONIE NEĆE BITI NAPADNUT AKO NI JA NE BUDEM NAPADNUT OD BRODA ILI ZRAČNIH SNAGA STOP
SPASIO 193 LJUDI STOP 4,53 SOUTH 11,26 WEST STOP NJEMAČKA PODMORNICA

Dva i pol dana nitko se nije pojavio da pomogne podmornici koja je izvjesila veliku zastavu Crvenog križa i oko koje su se okupili brojni brodolomci. Na palubi podmornice više nije mogla stati ni igla. Čamci za spašavanje bili su popunjeni do maksimuma nosivosti tako da se more gotovo prelijevalo preko rubova u njihovu unutrašnjost. Veliki dio brodolomaca povremeno je morao boraviti u moru jer mjesta za njih jednostavno nije bilo.
Tek 15. rujna oko 11:30 pristiže podmornica U-506 pod zapovjedništvom kapetana korvete Ericha Würdermanna. Nekoliko sati poslije njega stiže i kapetan korvete Harro Schacht s podmornicom U-507. Predvečer istog dana na naznačenu poziciju stiže i talijanska podmornica CAPPELLINI pod zapovjedništvom poručnika bojnog broda Marca Ravedina koja se nalazila na borbenoj ophodnji u blizini Freetowna. Brodolomci se ukrcavaju na palube pristiglih podmornica tako da više ni jedan brodolomac nije bio u moru. Čamci za spašavanje raspoređeni su u tegalj svih četiriju podmornica. Posade podmornica pružile su svu moguću pomoć brodolomcima iz svojih ipak ograničenih zaliha. Prema zapovijedima koje su dobile od svojeg zapovjedništva, sve četiri podmornice, tegleći čamce za spašavanje pod vidljivo izvješenim zastavama Crvenog križa, uzimaju kurs prema afričkoj obali. Istodobno je poslana i radioporuka mornarici Vichyjevske Francuske da iz svojih baza u Dahomeju i Senegalu pošalju u pomoć brodove.
Sljedećeg dana (16. rujna) posade podmornica primijetile su na južnom horizontu nepoznati zrakoplov. Uskoro ih je nadletio američki bombarder B-24 Liberator iz sastava 343. bombarderskog squadrona stacioniranog na otoku Ascent na otočju Ascension od kojeg je zapovjednik podmornice U-156 Hartenstein tražio pomoć, ali odgovora nije bilo. Pilot bombardera, poručnik James D. Harden udaljio se i izvjestio svoju bazu o situaciji i otkrivenim podmornicama. Najstariji časnik u službi u bazi u Ascentu u tom trenutku bio je kapetan Robert C. Richardson koji je zapovjedniku bombardera zapovjedio da napadne otkrivene ciljeve. Vrlo brzo B-24 se vraća i zrakoplovnim bombama i paljbom iz strojnica napada podmornicu U-156. Jedna granata izravno pogađa jedan od čamaca koje je podmornica teglila. Suočen s iznenadnim zračnim napadom zapovjednik podmornice nije imao drugog izbora. Morao je spašavati svoj brod i posadu koja je bila izravno ugrožena.
Brodolomci na palubi podmornice grubo su, pod prijetnjom oružja, pobacani u more a konopci tegljenih čamaca su presječeni. Dok se američki bombarder pripremao za drugi napad, U-156 se spremala za žurno zaranjanje. Zrakoplov je uspio izvesti i drugi napad i pritom lakše oštetiti podmornicu koja je ipak uspjela zaroniti i spas pronaći u morskim dubinama. Napad zrakoplova i manevar hitnog zarona prouzročili su dosta žrtava među brodolomcima. Poslije drugog napada bombarder se okrenuo i vratio u bazu.
Zrakoplovni napad na preostale podmornice ponovio se i sljedećeg dana (17. rujna) kad je američki Liberator napao podmornicu U-507 koja je isto kao i U-156 spas potražila u plavim dubinama, prethodno se na "brzinu" oslobodivši svog živog tereta od 150 brodolomaca na palubi i nekoliko čamaca u teglju. Tek poslije tog napada pristižu francuski ratni brodovi iz baze Dakar u Senegalu. Stigli su krstarica GLORIE, minolovac ANNAMITE i jedrenjak D'URVILLE koji su pokupili preživjele brodolomce s podmornica i one koji su ponovno završili u moru. Na francuskim brodovima spas je pronašlo ukupno 1111 (prema drugim podacima 1041) brodolomaca, od toga 400 Talijana. Talijani su na svojoj podmornici CAPPELLINI zadržali šestoricu svojih brodolomaca i dvojicu Britanaca. Torpediranje LACONIE i američki napad na podmornice pod znakom Crvenog križa odnio je 1621 (prema drugim podacima 1649) žrtvu.
Njemačko vrhovno zapovjedništvo izviješteno je o napadima na podmornice koje su pokušale spašavati brodolomce. Reakcija na takav slijed događaja bila je zapovijed admirala Dönitza koju je povijest zapamtila kao "Zloglasna zapovijed LACONIA".
Tom zapovijedi je zapovjednicima njemačkih podmornica kristalno jasno naređeno da na bilo koji način ne pomažu preživjelim brodolomcima sa torpediranih i potopljenih brodova:

1. Svaki pokušaj spašavanja preživjelih s potopljenih brodova, njihovo izvlačenje iz mora, ukrcaj brodolomaca na čamce za spašavanje, okretanje prevrnutih i popravak oštećenih čamaca, opskrba brodolomaca hranom i vodom te njihovo usmjeravanje prema najbližem kopnu - bit će odmah prekinuto.
2. Takva praksa je u kontradikciji s primarnim zahtjevom pomorskog ratovanja - uništenju neprijateljskih brodova i njihovih posada.
3. Zapovijed o zarobljavanju neprijateljskih zapovjednika brodova i upravitelja strojeva i nadalje ostaje na snazi.
4. Ostale brodolomce dopušteno je spašavati jedino ako se može ustvrditi da mogu biti od nekakve koristi.
5. Ostanite čvrsti. Nemojte zaboraviti da vaš neprijatelj nema obzira prema ženama i djeci kad bombardira njemačke gradove.

Dönitz

Do slučaja LACONIA bilo je mnogo primjera da su, unatoč ratnom stanju i surovosti neograničenog podmorničkog rata koji su Nijemci vodili, mnogi njemački zapovjednici podmornica pokazivali da poštuju moralni kodeks i drže do pomoračke časti. Brojni brodolomci dobili su pomoć u hrani, vodi, ostalim zalihama za preživljavanje ili sredstvima za navigaciju koje su mogli iskoristiti da se dokopaju najbližeg kopna. Upravo s tog aspekta slučaj s potapanjem linijskog broda LACONIA je zanimljiv jer stvari prije LACONIE i poslije nje nisu bile iste. Rat na moru postao je mnogo suroviji.
Međutim treba reći da ta zapovijed zapravo nije imala nekog praktičnog smisla jer podmornice ionako nisu imale mogućnosti da u svoje skučene prostore prime više od nekoliko brodolomaca.
Ta zapovijed korištena je u optužnici protiv admirala Dönitza koji je zajedno s ostalim preživjelim vojnim i političkim vođama Trećeg Reicha optužen za ratni zločin na suđenju u Nürnbergu 1946. godine. Britanski tužitelji okarakterizirali su njegovu zapovijed kao zapovijed za ubojstvo, međutim s takvom konstatacijom se nije složio Međunarodni vojni sud koji je bio zadužen za suđenje. U dugotrajnom procesu Dönitz nije proglašen krivim za akcije njemačkih podmornica protiv britanskog trgovačkog brodovlja zbog činjenice da su i sami Britanci kršili odredbe Međunarodnog zakona o pomorskom ratovanju. Naoružavanjem trgovačkih brodova topničkim oružjem velikog kalibra oni su izvučeni ispod pravne zaštite i regulative zakona koji su Britanci u najvećoj mjeri kreirali po svojoj želji. Središnji slučaj oko kojeg su tužitelji gradili optužbu protiv Dönitza bio je upravo "slučaj LACONIA". On se branio da ta zapovijed nije bila usmjerena kako bi prisilila zapovjednike podmornica da djeluju protiv vlastitih instikata. Uostalom, zabilježen je samo jedan slučaj u kojem je zapovjednik podmornice shvatio da brodolomce treba likvidirati. Međunarodni vojni sud uzeo je također u obzir ponašanje saveznika koje je u svojoj obrani navodio Dönitz. Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je admiral Dönitz izbjegao smrtnu kaznu bilo je svjedočenje američkog admirala Chestera Nimitza, zapovjednika američke Pacifičke flote u II. svjetskom ratu, koji je pod zakletvom izjavio da ni američke podmornice nisu ulagale previše napora i truda da bi spašavale žrtve svojih torpediranja, a posebno kad su to bili Japanci.

Mario Raguž · Upisano: Sri Jul 09, 2008 3:33 pm Naslov poruke:

Hvala na trudu.
Lijepo je s vremenom obnoviti znanje.
_________________
Svi smo mi Marko Babić

Grunf · Administrator

Zanimljiv djelić povijesti ratovanja na moru.
_________________

Group build - Metal finish battle

Essex · Gost

Hvala.
Stariji članovi foruma će se možda sjetiti žučne rasprave o "zločinačkom" karakteru Kriegsmarine koja se vodila na ovom forumu, a koju su inicirali "dušebrižnici" koje osobno nisam smatrao kompetentnim i pozvanim da pišu o tim stvarima prvenstveno zbog njihovog očiglednog nepoznavanja tematike (ukratko, provlačila se teza kako su njemačke podmornice činile ratni zločin potapajući savezničko brodovlje/?!/). K vragu, čak im je bila smetala regularna ratna zastava Deutsche Kriegsmarine u mom potpisu tada, a jednako tako se nisu gnušali svastika na maketama svojih Luftwaffe aviona. Upravo me sve to ponukalo da obradim ovaj ključni slučaj iz tog aspekta pomorskog ratovanja i da se neke stvari konačno razjasne. Nadam se da će im moj prethodni post pomoći da izađu iz mraka svog neznanja, odnosno kako je jednom ovdje napisa moj dragi prijatelj Andro: "Ljudi, čitajte što više i ne robujte predrasudama!"
Poznat je još i gori incident s potapanjem ATHENIE uvečer 3. rujna 1939. Svega nekoliko sati nakon što je Britanija objavila rat Njemačkoj, podmornica U-30 (zapovjednik Oberleutnant Fritz-Julius Lemp) potopila je s dva torpeda ovaj nenaoružani putnički brod 250 milja sjeverozapadno od Irske, pogrešno ga identificirajući kao pomoćnu krstaricu. Na brodu je bilo preko 1100 putnika, od toga više od 300 Amerikanaca. Na prvi pogled samo po sebi to je bilo očito, bezobzirno i grubo kršenje priznog prava kojeg se Njemačka (kao potpisnica Haških konvencija 1899. i 1907.) tada još pridržavala. Po tom pravu podmornica je morala izroniti, zaustaviti brod, pregledati ga i dati dovoljno vrimena posadi i putnicima da napuste brod prije nego ga potopi. Ali jednako tako brod je plovio zamračen (tako plove ratni brodovi) i u cik-cak smjeru (opet kao ratni brodovi). Kad se tome pridoda vrlo vjerojatna uzbuđenost mladog zapovjednika zbog izbijanja rata, eto šta se dogodi.
Poginulo je 118 što putnika što članova posade, od toga 28 Amerikanaca što je zabrinulo Nijemce da će ovaj incident uvući SAD u rat. Englezi su odmah razglasili da je brod potopila njemačka podmornica, ali su Nijemci to energično demantirali jer naređenja zapovjednicima podmornica nisu dozvoljavala takav čin. Njemačka propaganda tvrdila je kako je ATHENIA potonula zbog sabotaže vlastite posade, da bi se optužila Njemačka i tako djelovalo na američku javnost. Tek nakon što se U-30 vratila s krstarenja, Lemp se javio u zapovjedništvo i obavijestio Dönitza da je on zabunom potopio ATHENIU. Bilo je to neugodno iznenađenje pogotovo nakon silne galame koju je digla njemačka propaganda. Data su najstroža naređenja da se sve to zadrži u najvećoj tajnosti, brodski dnevnik podmornice je "editiran" a samo je mali broj ljudi bio upoznat s pravom istinom. Lemp je sa svojom posadom kasnije prebačen na U-110 koja je potopljena u sjevernom Atlantiku 9. svibnja 1941. Nitko nije preživio

dzunglist · Upisano: Čet Jul 10, 2008 9:20 am Naslov poruke:

Super tekst!
Stvarno, Hvala na trudu.
_________________
If you pay peanuts, you get monkeys.
Company of Heroes nick: silentsprog

http://www.youtube.com/watch?v=FEYE85R4UJ4&feature=related

Darth Maul · Upisano: Pet Jul 11, 2008 8:49 pm Naslov poruke:

T34 · Gost

Mene osobno, mada sam dosta pristran valjda kao i svaka osoba; na maketama ne smeta ništa.
Što se tiče termina "neograničeni podmornički rat" ; koliko god pravno i moralno bio negativan - isti je bio i jedini efektivni način korištenja podmorničke sile.
Svakome sa zdravim razumom to je jasno ; isti su vodili Nijemci, Amerikanci Britanci, Japanci...
Američkim podmornicama na Pacifiku odmah poslije izbijanja neprijateljstava izdata je uostalom i takva zapovijed.
Iz istih razloga odnosno prijetnji po podmornicu i njenu posadu onemogućeno je efektivno spašavanje i aktivna pomoć brodolomcima; vrlo rijetko dogodili su se zločini u pravom smislu te riječi kada je malokalibarskim topovima i osobnim naoružanjem pobijena posada potopljenog broda.
Amerikanci su također prilikom potapanja japanskih trgovačkih ili transportnih brodova ubijali brodolomce dubinskim bombama ili strojnicama iz čisto praktičnih razloga ; Japanci bi se plivanjem vjerojatno domogli otoka kojeg su namjeravali pojačati.

Essex · Gost

SAD su opravdavale vođenje neograničenog podmorničkog rata na Pacifiku "uvjetima pod kojima Japan rabi trgovačke brodove i nemogućnošću da ih se razlikuje od teretnih brodova carske mornaričke pomoćne flote"(?!). Osim toga, iznenadni napad na Pearl Harbour oslobodio je Amerikance razmišljanja o doktrini uporabe vlastitih podmornica u svijetlu ograničenja iz Londonskih dokumenata. Od prvog dana rata vodili su neograničeni podmornički rat protiv japanskih brodova. Amerikanci su odmah shvatili koja je slaba točka japanskog imperija, koji je mogao voditi rat samo ako je uspijevao dopremati strateške sirovine s okupiranih područja jugoistočne Azije, te su se odmah zdušno "prihvatili" praktičnog posla i počeli potapati sve japanske brodove.
Što se tiče drugog pobjednika u ratu, Britanije, postoji sačuvana naredba Admiraliteta s nadnevkom 8. svibnja 1940. u kojem jasno stoji "da se smjesta mogu potopiti svi brodovi koji isplove dalje od Skagerraka".
Kako povijest pišu pobjednici, neograničeni podmornički rat (sa svim svojim nemilim posljedicama) i dalje se uglavnom (pogrešno) veže samo uz Njemačku. Dönitz je u Nürnbergu osuđen po drugoj (poticanje i vođenje agresorskog rata) i trećoj točki optužnice (povreda ratnih prava i običaja, tj. kršenje odredbi 2. Londonskog pomorskog sporazuma iz 1936., koje su, ironično, kršile sve zaraćene strane), ali ne i po najvažnijoj, prvoj točki optužnice (zločini protiv mira, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti). Pametnom dosta. Smijem li još samo napomenut kako su mnogobrojni saveznički časnici tijekom Nürnberškog procesa slali pisma Dönitzu u kojima su izražavali svoje razočaranje tijekom samog suđenja i presudom (Dönitz je dobio 10 godina koje je i odležao)? Nadam se da će kolega Darth Maul nać vrimena da i ovo sve dobro provjeri, osim ako ne bude prezauzet prikupljanjem, sistematiziranjem i katalogiziranjem pisane građe i vođenjem "arhive" (!) iz vremena Prvog egzodusa.
Što se tiče ratnog znakovlja, ne smeta mi nijedna ratna insignija bilo koje mornarice iz bilo kojeg sukoba, na maketi, u potpisu, tetovaži... pa čak ni ako se besramno izvuče iz konteksta u kojem se nalazi. Na moru zaista nikad nije bilo mista prljavom ratu kakav se vodio na drugim bojišnicama. Nijemci su Britancima potopili 14 mil. BRT brodovlja u II. svj. ratu pa oni i dan danas poštuju brodove koji su plovili pod tom zastavom kao dostojne protivnike. Uzmi na primjer Hansa Langsdorfa, zapovjednika Graf Speea. Na pokopu poginulim članovima posade broda u Montevideu od njih se oprostio vojničkim pozdravom (ne nacističkim); na njegov sprovod Britanci su poslali svog mornaričkog izaslanika, bez obzira što im je plijenio i potapao brodove. Ako njima ne smeta "reklamiranje nacističkih simbola", tko su onda moralisti da se javljaju?

T34 · Gost

Kapetan Hans Langsdorf, taj "savršeni gentleman" po priznanju svojih protivnika, ubio se nedugo nakon samouništenja svog broda, pod jedinom njemačkom zastavom koje se vijorila s čašću; crno bijelo crvenom trobojnicom nekadašnjeg Sjevernonjemačkog Saveza i zastavom carske Njemačke u razdoblju 1871. - 1918. god!

Essex · Gost

Pa i podmornice pod tom zastavom potopile su časno skoro 11 mil. BRT Antantinog brodovlja u I. svj. ratu! Takvi gubici u lipnju 1917. su skoro Britaniju bacili na koljena Very Happy

Ne, ozbiljno. Na mirovnoj konferenciji održanoj 1899. godine u Haagu, Velika Britanija i Njemačka (da, Njemačka!) pokušale su progurat zakon kojim bi se zabranila uporaba podmornica u ratu. Podmornica je tada smatrana brutalnim i okrutnim ratnim sredstvom, "morskom zmijom" koja uživa u uništavanju brodova i brodskih posada.
Taj anglo-njemački pokušaj je tada propao zbog francuskog protivljenja. Francuzi su bili oduševljeni podmornicom i smatrali su da će ona postat potencijalno ratno sredstvo koje će im omogućit da se suprotstave i odupru stalno širećem utjecaju i dominaciji britanske mornarice. Iako uporaba podmornice u ratu nije bila zabranjena postignuto je da njihova uporaba bude strogo ograničena tradicionalnim pravilima pomorskog ratovanja.
Na Londonskoj pomorskoj konferenciji 1908. godine još uvik se pretpostavljalo da će podmornice postupat po svim pravilima pomorskog ratovanja koja su već od ranije bila definirana za površinske brodove. Po tadašnjim pravilima površinski ratni brodovi mogli su napast i potopit trgovački ili putnički brod tek nakon što su ga na prikladan i propisan način zaustavili i upozorili te ako je nakon toga osigurana sigurnost njegove posade i putnika. Ta pravila su bila posebno neprikladna za podmornice koje su i inače bile vrlo "restriktivne" u pogledu "blagodati" koje su pružale svojim posadama. Na njih se nije moglo ukrcat dodatno ljudstvo koje bi npr. moglo prevest zarobljeni brod do luke, niti je na podmornici bilo mista za smještaj zarobljenih posada ili putnika s potopljenih brodova. Osim toga, zahtjev za prethodnim upozorenjem napadnutog broda i davanje dovoljno dugačkog vrimena posadi i putnicima da se sa njega evakuiraju u čamce za spašavanje prisiljavalo je podmornicu da se odrekne svoje prve i najvažnije taktičke prednosti - neuočljivosti u morskim dubinama. Jednom kad se našla na površini da upozori svoj cilj (brod) ili da obavi spašavanje žrtava svog napada - podmornica je postajala visoko ranjiva na bilo koji oblik napada neprijateljskih brodova.
Njemačko zapovjedništvo je početkom l. svjetskog rata zapovjedilo svojim podmorničkim snagama da poštuju proglašenu neutralnost određenih zastava i da jamče sigurnost posadama i putnicima napadnutih brodova. Uskoro se takva politika pokazala sasvim neprimjerena, posebno kad je uslijedila britanska reakcija i odgovor na njemačko podmorničko ratovanje. Britanci su uveli praksu tzv. brodova-zamki (Q-ships). Tu se radilo o naoružanim trgovačkim i ribarskim brodova čija je zadaća bila da "namame" podmornicu da izroni na površinu radi davanja upozorenja. Tada bi postajala vrlo lagan plijen britanskih topnika. Osim toga brodovi - lovci podmornica često su plovili pod lažnim neutralnim zastavama i obilježjima pa se znalo dogoditi da jednostavno pramcem u punoj brzini presjeku njemačku podmornicu koja bi se približila takvom brodu. U travnju 1915. njemačke podmornice dobijaju zapovijed da ne izranjaju radi identifikacije i upozoravanja broda, ali da ipak (zbog negativnog publiciteta izazvanog potapanjem nizozemskog trgovačkog broda KATVIK) ne potapaju neutralne brodove. Kako je bez izranjanja praktički nemoguće odredit pripadnost trgovačkog broda, njemački kapetani su ovaj problem rješavali na vrlo jednostavan način - u blokadnoj zoni potapali su svaki brod bez prethodne opomene i utvrđivanja identiteta broda. Rezultati nisu izostali, ali je potapanje trgovačkih brodova, bez obzira da li su neutralni ili ne, izazvalo negodovanje brojnih neutralnih zemalja, posebno SAD-a.
7. svibnja 1915. situacija se naglo zaoštrila potapanjem britanskog transatlantika LUSITANIA (koji je plovio pod američkom zastavom) bez prethodne opomene. Zbog velikog broja žrtava, njemačka vlada zabranjuje potapanje velikih putničkih brodova, uključujući i britanske. Međutim usprkos ovoj zabrani misec dana kasnije potopljen je i ARABIC - ovaj incident prisiljava njemačku vladu da zabrani potapanje svih putničkih brodova (što umalo nije dovelo do ostavke državnog tajnika za ratnu mornaricu, admirala Tirpitza).
S obzirom na veliki međunarodni pritisak javnosti poslije tog slučaja Njemačka je ponovno zapovijedila svojim podmornicama da se pridržavaju prakse prethodnog upozorenja. Takvim pristupom ponovno se povećavaju njemački podmornički gubici pa se njihovo zapovjedništvo u siječnju 1917. ponovno i definitivno opredjeljuje za neograničeni podmornički rat. Nijemci su tada definirali ratne zone kao područja u kojima će biti potopljeni svi brodovi stranih zastava koji u ta područja uplove bez njihove dozvole, a njihove posade neće biti prethodno upozorene, niti će se prakticirati spašavanje posada.

Alaska · Upisano: Sub Jul 12, 2008 11:50 am Naslov poruke:

Tocno u potpunosti. No zahvaljujuci zlorabljenju zastave u danasnjoj Njemackoj ("celavci" je nose umjesto one s krizem), pametni njemacki zakonodavci zabranili i carsku zastavu, umjesto zabrane zlorabljenja...
_________________
Sve sto plovi moje!

milan · Upisano: Sri Jul 16, 2008 5:57 pm Naslov poruke:

Izvrsno obradjena tema, cestitke Essex-u.Htio bih dodati da pored gore navedenog na sudjenju Karlu Döniz-u u Nünbergu poslije rata, takodjer je pomogla, da izbjegne smrtnu kaznu , izjava Nimiza da je upravo Döniz svojom taktikom upotrebe podmornica, pokazao amerikancima kako da uspjesno podmornickim ratom poraze Japan, koji je isto tako kao i Engleska takodjer otocna zemlja,i bio je ovisan o snabdijevanju svime i svacime morskim putem.